U bosanskoj su historiografiji, čini se nama laicima, rodoslovi zanemareni, a ponekad i zbunjujući neusklađenim podacima koji dovode u dvojbe i sumnje. Rodoslovlja naših Kotromanića, Hrvatinića ili Hranića-Kosača, sultana i velikih vezira, bez obzira na povremene ispravke, olakšavaju razumijevanje zatamnjenih slojeva bosanske historije.
Porodični rodoslovi vrlo su zanimljiva i zahvalna vrela ne samo za osvjetljavanje sudioništva članova jedne obitelji u historijskim gibanjima.
Neočekivana priča
Od ponajboljih primjera takvih istraživanja jesu studije Hivzije Hasandedića o mostarskim porodicama Alajbegovića, Bakamovića, Ćemalovića, Ćišića, Ćumurija, Dadića, Džabića, Efica i brojnih drugih.
Jedna od tih studija, “najmostarskija”, bit će da je ona o Ćišićima. Mada su od najstarijih, o njihovu se porijeklu – “ništa pouzdano ne zna”! Dr. V. Ćorović kaže da su turskog porijekla, ali porodično predanje misli da su domaćeg. Prezime Ćišić zatiče se u prostorima Hercegovine i oko nje prije dolaska Turaka.
U Mostaru su “evidentirani” g. 1468. U septembru 1446. Marin je Sokaislić ustupio Ratku Ćišiću iz sela Kuk “deset vretena zemlje u splitskom polju ispod Sitnica”, a u katastrima Herceg-Novog i Risna je “više od 230 muslimanskih porodica koje su za vrijeme turske uprave imali posjede, među njima i Ćišići”. U 17. stoljeću živjeli su u jugoistočnom dijelu Dabarskog polja, a početkom 18., “h. Mehmed Ćišić iz Nikšića imao je mukatu u mostarskoj nahiji”.
Osim bogatstva, Ćišići su u svakoj generaciji imali bar jednog istaknutog člana porodice, pa im je stablo “okićeno” muftijama, muderisima, imamima, hatibima i dobrotvorima. Od muftije Muhameda ef. Ćatića iz 18. stoljeća, sačuvana je i pjesma o velikoj poplavi u Mostaru 1791. Osim poznatog i nacionalno zaslužnog Husage Ćišića, za mostarski kulturni život bio je od osobite važnosti Safet Ćišić (1922-2000.), osnivač Narodnog pozorišta koje je obilježilo “zvjezdano doba bh. pozorišta”, sažetog u naslovu J. Lešića – “Grad opsjednut pozorištem”.
U kazivanju o Ćišićima ima i vedra “zgoda s posljedicama” koja kaže da se historija odigrava i na neuobičajenim poprištima. Ona izvire iz šturog podatka s grane jednog od predaka iz 1717. kada se u Ćišića kuli u Sovićima zbila neočekivana ljubavna priča.
Neki od odraslijih sinova mostarskih aga Ćišića sam je boravio u kuli, pa se nenadano razbolio. Kmet posla kćer Šimu da hizmeti oko mladog age. Djevojka ga je brižljivo njegovala i gledala da mu se “nađe pri ruci”.
Neće njivu...
Elem, ozdravi aga pa pozva kmeta da mu kaže da će darovati jednu njivu Šimi za nagradu što se o njemu zdušno i nesebično brinula. Kmet odleti kao na krilima da kćeri prenese kako je aga želi bogato nagraditi. Ali, ona ni mukajet! Spusti glavu i reče: “Neću njivu… Ja hoću agu!”
Aga je preko nekog saznao da Šima ne želi njivu, nego njega, da će i islam primiti i ime svoje u Emina, promijeniti. Mladić je, bez razmišljanja, zaprosi pa se, čim svanu, idući dan kadiji imotskom uputi i sklopi brak s djevojkom.
Kad je glas o tome stigao do agina oca u Mostar, odmah mu poruči - da mu u kuću ne dolazi! Šta će, mladi ostadoše u Sovićima. U tri godine, nevjesta rodi tri sina. U Mostaru se zabrinu da će djeca ostati bez islamskog odgoja i odroditi se, pa stari Ćišić poruči sinu da se odmah kući povrati. I sin posluša. Vrati se sa Šimom i dječacima.
“Škutorka je striktno izvršavala sve islamske propise, mevlude u kući priređivala, ramazane postila...”, prenosi nam Hasandedić kazivanje H. Ćišića. Ali, desi se da jednom silazeći niz basamke, posrnu, dobro se ugruha i uzviknu: “Jezus i Marija pomozite mi!” Ukućani, čuvši šta nevjesta reče, narede sinu da im napuste kući. Mladi se Ćišić nastani u Donjoj mahali i izrodiše još fin broj lijepe i zdrave djece.
“I danas Mostarci reknu u šali potomcima ovih Ćišića da oni nisu pravi Ćišići, jer ih je rodila Škutorka Šima, što oni i sami govore i na račun ovoga na mostarski način razne šale zbijaju”, piše Hasandedić u medaljonu punom mostarskog duha. Uvijek se potvrđuje istina da je čovjekova težnja da nešto svoje pridoda svijetu.
