KOLUMNE

Zaboravljene Markale

Komentar dana

Benamin TURKOVIĆ

29.8.2015

Na jučerašnji dan ratne 1995. godine kod ulaza u glavnu sarajevsku tržnicu, usljed eksplozije granate ispaljene s Trebevića, ubijena su 43 civila, a ranjena 84. Užasne slike masakra nad nevinim stanovnicima Sarajeva obišle su planetu, baš kao što danas slike nasilja u Siriji i muke izbjeglica šokiraju svijet. 

S istim, još živim, potresnim slikama u mislima su preživjeli, porodice žrtava i predstavnici nevladinog sektora jučer okupljanjem na mjestu stradanja poslali poruku da vjerno čuvaju uspomenu na stradale. Poručili su da strašni zločin nikada neće i ne smije biti zaboravljen. 

Nažalost, u tome ih nisu podržali visoki bh. zvaničnici. Najodgovorniji bošnjački funkcioneri jučer nisu našli za shodno ni da na 20. godišnjicu masakra odaju poštovanje žrtvama!  

Događaju nisu prisustvovali ni predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić ni federalni premijer Fadil Novalić, a prečeg posla imali su i članovi Predsjedništva BiH. Neki su, kako tvrde, poslali "svoje predstavnike" kao da je riječ o trećerazrednom prijemu nevažnog diplomate. A radi se o danu tuge, urezanom u srca svakog patriote. Slike raskomadanih tijela bh. građana i danas proganjaju sve one koji ne žele zaboraviti - da im se ne bi ponovilo. 

No, odgovorni političari ne osjećaju tako. Markale, Kravica, Prijedor, Ferhadija, Omarska, Trnopolje... za Zvizdića, Novalića i ostale nisu sveta mjesta njihovog naroda i države, nego samo dio službenog i nevažnog protokola, na koje šalju drugorazredne aparatčike.   

Među rijetkima se jučer pojavio kantonalni premijer Elmedin Konaković, a bolje bi mu bilo da nije. Jer, sramotnu neozbiljnost pokazao je kasneći na događaj, pa su žrtve s Fatihom i minutom šutnje, ponižene i uvrijeđene, čekale premijera da se udostoji i dođe na mjesto zločina. 

Zbog ovakvog odnosa prema tako bliskoj historiji, a zapravo još našoj sadašnjosti, logičnim se nameće pitanje u kakvu nas budućnost vode i hoće li ovi s vlasti ikada imati vremena za narod, za žrtve i one koji su svoje živote utrli u temelje države. Odgovor na to pitanje, nažalost, lagan je.