(Od specijalnih izvještača „Dnevnog avaza“ iz Preševa)

Dječiji plač, vika, sirene vozila policije i Hitne pomoći koja jure kroz masu, žamor koji stvara nepregledan broj ljudi. To je danima slika Preševa, na jugu Srbije. Hiljade izbjeglica izbezumljeno trče, traže vodu, hranu, pomoć, prijevoz za dalje, prema sjeveru, prema nadi - Evropskoj uniji. To je san svakog čovjeka koji je bježeći od ratne golgote, pakla, stigao u južnu Srbiju. Kažu da su krenuli na put bez povratka.

Krijumčarske veze

Reporteri „Dnevnog avaza“ pratili su njihov put od pograničnog mjesta Tabanovci u Makedoniji do Preševa u Srbiji. Dva mjesta udaljena svega petnaestak kilometara. Nakon što stignu u Tabanovce, migranti čekaju na prelazak granice. Makedonske vlasti puštaju svega 1.000 do 2.000 njih dnevno preko granice, a stiže ih na desetine hiljada. Prvo žene i djeca, pa tek onda muževi, braća, očevi... Oni koji ne mogu čekati usude se da tabanaju, kako se već naziva pješačenje do Srbije ilegalnim prijelazima.

Za većinu njih Preševo je posljednja ili pretposljednja stanica gdje staju pred ulazak u EU. U Prihvatnom centru, u kojem, prema procjeni, može stati svega nekoliko stotina izbjeglica, čekaju na dozvolu boravka, koja im omogućava da se Srbijom slobodno kreću 72 sata. To vrijeme koriste za traženje krijumčarske veze koja će ih prebaciti u Mađarsku.

Urfan (desno): Sve je bolje od rata

Tokom dana nešto je mirnije, a Preševo se u večernjim satima pretvara u haotično i nadrealno mjesto. Najveći broj izbjeglica stiže u intervalu od 20 do 21 sat. Oko Prihvatnog centra stvara se nestvarna gužva. Ljudi spavaju na ulici, trotoarima, djeca u koferima ili u naručju iscrpljenih majki koje, opet, napola spavaju sjedeći.

Užasan smrad širi se cijelim rejonom oko Centra, tone smeća su razbacane, toaleta nema nijednog. Migranti su iscrpljeni, gladni, uplašeni. Skoro svake minute iz Preševa izađe autobus pun izbjeglica prema Beogradu, ali masa se povećava.

Rano ujutro u Preševo je stigao Ahmed Mahmad (Mahmmad). Dolazi iz Sirije. Ne vjeruje više nikome, mnogo je puta prevaren, pa čak i razgovor sa strancima teško prihvata. Ipak, nakon dužeg nagovaranja pristaje nam pričati o svom putovanju.

Mahmad: Tražimo vezu za dalje

- Nekako smo stigli do Turske. Vozovima, busovima, nekad smo pješačili po nekoliko dana. Tu smo jednom krijumčaru platili 1.200 dolara po osobi da nas čamcem prebaci do Grčke. Dvoje djece računaju kao jednu odraslu osobu. U mali čamac natrpali su nas oko 60. Krenuli smo po mraku. Na pola puta do nekog otoka, čamac nam je pukao, počela je ulaziti voda. Žene su vrištale, pokušavali smo začepiti rupu. Kada smo stigli do otoka, krijumčar je pobjegao i ostavio nas. Do obale smo nastavili sami. Morali smo nekako zakrpiti čamac, a neki su plivali uz njega do obale - priča Mahmad.

U Grčkoj su našli kamp odakle su prebačeni u Makedoniju, pa u Srbiju.

- Prvo idem do Beograda. Tamo ću tražiti vezu za dalje. Ne znam kako ću doći do Mađarske, zavisi koliko novca budu tražili da me prebace preko granice, ali se nadam da ću uspjeti - nastavlja Sirijac.

Diplomirao je na političkim naukama. Želi u Belgiju.

- U Siriji je pakao. Tri vojske ratuju. Asadove, pobunjenici i ISIL. Nema pozitivne, dobre strane. Svi su tu negativci - završava Mahmad.

Njegov prijatelj Hišam Urfan inžinjer je informatike. To je radio u Alepu, a želi u Njemačkoj.

- Sve je bolje od rata. Put jeste težak, ali svi se nadamo da ćemo imati sreće i uspjeti u onome što želimo. Mnogo je problema, varaju nas, uzimaju novac i nestanu, tuku nas, pljačkaju... – kaže Urfan.

Sve izgubila

Sama, iz očaja prišla nam je Jildiz Ahmet (Yildis) s bebom u naručju. Pita možemo li išta učiniti da se ubrza proces, da dobije papir i da ide. Drugo dvoje djeca spava na zemlji. Kasno je stigla u Preševo, tu će vjerovatno morati ostati cijelu noć na ulici dok ne dobije papir koji će joj omogućiti da ode do Beograda. Kaže da je iz Kurtkinja iz Iraka.

- Stigla sam sama s troje djece. Sve sam izgubila. Porodicu, posao, kuća mi je srušena. Nije meni drago što sam tu, što mi djeca spavaju na zemlji, ali nemam izbora. Zbog njih to radim. Za njih živim. Želim u Njemačku, da imaju normalan život – priča Ahmet o tome kako je prošao cijeli njen put, kuda je išla nije željela govoriti.

Ahmet: Sve sam izgubila

Kažu da krijumčari u Beogradu traže i do 3.000 eura za put preko granice do Mađarske. Mnogi su već prevareni, ali druge nemaju, to im je jedini put, povrataka nema.

Prodavnice otvorene 24 sata

U cijelom haosu i ljudskoj tragediji svoj interes su našli mnogi prijevoznici. Stotine autobusa iz cijele Srbije parkirane su oko centra. Karta za izbjeglice do Beograda košta od 25 do 50 eura. Prodavnice rade produženo, umjesto do 20 sati, sada rade skoro pa cijelu noć. Cijene su, naravno, drastično porasle.

Zalihe vode i hrane pri kraju

Kako su nam kazali predstavnici UNHCR-a, što se tiče hrane i vode, zalihe su pri kraju. Nekako uspijevaju opskrbiti većinu onih koji nemaju novca da kupe. Iako pomaže države i mnoge međunarodne humanitarne organizacije, ističu da na velikom udjelu pomoći mogu zahvaliti dobrim ljudima koji doniraju novac i lokalnom stanovništvu koje dijeli vodu i hranu.