Emina Krivić, dijete gastarbajtera iz Janje, već četvrtu godinu, svoja dva hotela stavlja na raspolaganje izbjeglicama. Sudbine tih ljudi su Eminina svakodnevica. Izbjeglice, ako je to potrebno, nekada vodi i kući.

Emina Krivić je još kao dijete maštala o poslu u toku kojeg će komunicirati i pomagati ljudima. To je možda i bio jedan od razloga što se odlučila za školovanje, kako kaže “za apotekara”. Međutim, sticajem okolnosti, Emina pomaže ljudima na drugi način. Kao dijete gastarbajtera iz Janje, Emina je kao 17. godišnja djevojka dočekala prve izbjeglice iz BiH koje su došle u Köln. „Uglavnom su to bili rođaci koji su pobjegli od vihora rata. Tada sam lošije govorila bosanski jezik, ali sam im ipak bila od pomoći. Prevodila sam im sa njemačkog jezika i pomagala oko papirologije”, sjeća se Emina.

Emina Krivić ne zaboravlja BiH

Emina je tada naučila šta znači pomoći ljudima i kako je, kako ističe “toplo oko srca” kada se zahvale, jer to je “od srca”. Toplina i otvorenost prema ljudima su pomogli Emini da prije devet godina uspješno počne vlastiti biznis – hotelijerstvo. Manji hotel, nedaleko od glavne željezničke stanice u Kölnu, do prije tri i po godine je ugošćavao turiste i goste iz cijelog svijeta.

“Gosti su nam dolazili sa svih kontinenata. Najviše ih je bilo za vrijeme nekog od velikog broja sajmova u Kölnu”, kaže Emina i dodaje: “Nekoliko godina kasnije smo otvorili još jedan hotel. Bili smo zadovoljni. Međutim, kada sam prije tri i po godine u novinama pročitala da gradske vlasti muku muče sa smještajnim kapacitetima i traže smještaj za izbjeglice, suprugu sam rekla da bi naše zadovoljstvo bilo veće ako bi mogli pomoći tim ljudima”.

Zarada u drugom planu

Iako je, s finansijske strane, zarada u “normalnom” hotelijerstvu možda veća, Emina se ne kaje što je svoje hotele stavila na raspolaganje izbjeglicama. U njena dva objekta danas živi 61 osoba, uglavnom sa Balkana. “Većinom su to Romi iz Srbije, BiH, Kosova i Albanije. Bilo je izbjeglica iz drugih krajeva svijeta. Gradski ured zadužen za izbjeglice odlučuje ko će gdje biti smješten”, kaže Emina i dodaje da se ipak izborila da u njenim objektima budu smještene izbjeglice iz istog regiona, u ovom slučaju s Balkana. “Kada su izbjeglice iz raznih krajeva svijeta, onda ponekad dođe do manjih sukoba, koji iskreno rečeno, tim ljudima nisu potrebni”.

"Ovo je moja Ciganka", kaže Emina. Izbjeglice imaju zajedničku kuhinju u kojoj sebi pripremaju hranu

Kroz dva Eminina hotela u Kölnu, do sada je prošlo preko 300 izbjeglica. Svi oni su sa sobom nosili vlastitu izbjegličku priču. “Pokušavam ostati imuna, ali je teško. Svaka njihova tuga ili radost utiče i na mene. Sjećam se događaja od prije nekoliko godina. U hotel je došla petočlana familija: otac, majka i troje djece od tri, šest i devet godina. Ostavili su stvari i žena je odvela muša na psihijatrijsko liječenje. Međutim, vrijeme je odmicalo, a ona se nije pojavljivala. Nisam imala njen broj telefona, a policiju nisam htjela zvati jer bi se o djeci počeo brinuti Centar za socijalni rat, a to znači ništa drugo nego odlazak u sirotište. Pošto se majka nije pojavila do večeri, djecu sam odvela svojoj kući gdje su i penoćili. Majka se vratila sutra uz izgovor da se izgubila i da je cijelu noć tražila `svoj novi dom`“, priča kroz suze Emina Krivić za DW.

I domaćin i socijalni radnik

Emina Krivić je zbog svog humanitarnig rada poznata gradskim vlastima. To je možda i jedan od razloga što u njene hotele samo jedanput sedmično dolazi socijalni radnik. “Socijalni radnik ne može za kratko vrijeme koje ovdje provede, riješiti probleme ovih ljudi. Oni uglavnom ne govore njemački jezik i zbog toga sam se odlučila da im pomažem. U hotelu imam jednog malog dječaka koji stalno pravi probleme u školi, tako da sam veoma dobro upoznala direktoricu škole”, kaže Emina i dodaje: “Ne mogu gledati da se ti ljudi pate. Svi imaju broj mog telefona. Nazovu me i kada nisam na radnom mjestu i u slobodno vrijeme”.

Izbjeglice, koje određene vrijeme borave u Emininim hotelima i budu premještene na neko drugo mjesto, često dolaze u posjetu “svojoj Mini”. “Navrate na kafu. Malo porazgovaramo, a nakon toga idu dalje. Neki se čak vrate uz želju da ponovo ovdje žive. Nažalost, to je nemoguće, jer ja ne odlučujem o tome”.

Emina je zavoljela “svoje izbjeglice”. S njima je svaki dan. Čak i njena djeca često svrate i pomognu, koliko mogu. “Ne mogu ne biti emotivna. U posljednje tri i po godine je ovdje rođeno nekoliko beba. Sklopljeno je nekoliko brakova. Sretna sam što mogu pomoći tim ljudima”.

Uskoro i treći hotel za izbjeglice

Emina sa suprugom i dalje planira pomagati izbjeglicama. “I dalje dobivam zahtjeve za prenoćištem od mojih nekadašnjih gostiju. Bude mi drago što žele ponovo odsjesti u našim hotelima, ali mi je isto drago kada vidim sreću na licima ovih ljudi. Trenutno pripremamo i uskoro otvaramo još jedan objekat. Da su vremena drugačija, bio bi to hotel za turiste iz cijelog svijeta. Međutim, biće to privremeni smještaj za izbjeglice koje skoro svakodnevno stižu u Köln. Inače, u Könu je u julu živjelo više od 7.200 izbjeglica.

Emina ne zna da li će i u trećem njenom objektu biti smještene izbjeglice sa područja Balkana. No, to joj nije toliko ni bitno. Bitno je da može pomoći ljudima onako kako to ona najbolje zna i umije: savjetom, toplim riječima i srdačnošću.