REGION

Putinovo carstvo laži

Komentar profesorice intenernacionalne politike na univerzitetu u Njujorku,

Nina HRUŠČOVA

17.8.2015

 

U zemljama, u kojima se slobodno mišljenje guši, posve je irelevantno da li je vjernost građana sistemu autentična ili nije. Kad režim uspije da javni život i lični izraz pretvori u teatar, onda više nema razlike između pozorišta i stvarnosti.

Moskovski rad sa medijima je utemeljen na laži. Arhitekta tog sistema je Putiov povjerenik i bivši vicepremijer Vladislav Surkov. Bez njega se Putin pa skoro i ne pojavljuje u javnosti.

U SSSR su svi znali da su pod prismotrom. Svako odstupanje od oficijalno dopuštenog ponašanja bi izazivalo sumnju i bivalo najvjerovatnije kažnjeno. Po sopstevnom shvatanju, sovjetska država se nalazila u ratu skoro sa svima: starnim špijunima, klasnim neprijateljem, ljudima koji nose džins ili slušaju džez itd....Vladajuća ideologija režima nije bila nikakav marksizam-lenjinizam, nego sumnja i kukavičluk.

Od ranih 80-tih godina XX vijeka, prije nego što je na ruskom horizontu osvanula srbrna nit „Glasnosti“, ta mračna vremena nisu bila prisutnija nego danas. Zaštita društva od unutrašnjih i spoljnih neprijatelja je ponovo postala zapovijest dana. I stvarno: etos neprestane budnosti ima centralni značaj za održavanje visokih procenata podrške naroda predsjedniku Vladimiru Putinu. A glavnu ulogu pri kreiranju neophodne društevne atmosfere ima Vladislav Surkov.

Nekadašnji šef Putinovog štaba je od 2011. do 2013. bio vicepremijer Rusije. Danas je službeno Putinov savjetnik za spoljno-politička pitanja, a realno glavni agitpropovac režima. Drže ga i za tvorca sistema „usmjeravane demokratije“ u Rusiji, a smatraju ga i centralnim čovjekom za organizaciju otcjepljenja Abhazije i Južne Osetije od Gruzije. U posljednje vrijeme upravlja iz pozadine invazijom Rusije na Ukrajinu, kao što je upravljao i aneksijom Krima, a pri svemu potpiruje vatrenu medijsku kampanju, ne bi li za sve ove akcije dobio neograničenu podršku javnosti. Što mu veoma uspeva.

Kult oko Putina podsjeća na kult oko Staljina

Surkov je glavni odgovorni za negovanje pro-putinovskog raspoloženja u zemlji, koje sve više poprima obrise kulta ličnosti oko Staljina. Surkov je čečenskog porijekla i, kao i Staljin, obilježen je mentalitetom Kakvkaza: permanentno poteže sablju. Pod njegovim budnim okom se komunikaciona strategija Kremlja koncetrirala na samo jednu misao: Zapad hoće da uništi Putina.

U skladu sa tom mišlju, konflikt u Ukrajini je predstavljen kao obnova borbe protiv fašizma te odbranu pravog, istinitog, anti-zapadnog identiteta Rusije. Navodna ugroženost današnje Rusije je podcrtana 70-godišnjicom kraja II svjetskog rata, pa su po cijeloj Moskvi, poput pečuraka poslije kiše, bili nikli plakati koji su Ruse podsijetili na žrtvu, koju su morali dati za pobjedu u njemu.

Poput šefa Hitlerove propagande Gebelsa, ni Surkova istina ne zanima baš preterano puno. Jezgro svih poruka Kremlja su emocije, one su sveza između Putina i njegovog podaničkog naroda. Iz toga razloga je Surkov narodu Putina prodao kao inkarnaciju konzervativnih vrednosti, koji se ne odvaja od patrijarha Ruske crkve.

Činjenica da se isti taj tzv. konzervativac posle 30 godina braka posve nekonzervativno razveo od sopstvene žene, te da po slovu glasina sa jednom bivšom olimpijskom pobjednicom ima više dece, ne zanima nikog. Kao ni mnoge druge, mnogo gadnije glasine.

Kampanja protiv homoseksualaca

Kampanjom protiv prava homoseksualca je Kremlj osigurao podršku crkve a rusko stanovništvo opomenuo da država budno vodi računa o njegovom privatnom životu.

Današnja ruska državna propaganda je savršeni miks strogog sovjetskog modela i metoda moderne. Nije bilo masovnih čistki niti velikih narodnih okupljanja. Istovemeno se vrši napad na zapadne vrijednosti, ali robu sa Zapada svi rado trguju. Moćni automobil nemačke produkcije je dio ruske svakodnevice. No na njemu se često može pročitati zalijepljena poruka: „Na Berlin !“ ili „Hvala dedi za pobedu i babi za municiju“.

Posljednjih 20 godina su Rusi mogli bez ograničavanja da putuju u inostranstvo. Danas je dobar dio njih spreman da se odrekne tog prava. A prošlog mjeseca je Kremlj i opomenuo građane Rusije da SAD prave „lov“ na Ruse po inostranstvu.

Pojedini Rusi su stvarno bili uhapšeni i izručeni SAD: npr. trgovac oružjem Viktor Bout, koga optužuju da je teroriste snabdjevao oružjem. Ili Vladimir Drinkman, haker, koga optužuje da je milione pokrao sa kreditnih kartica. Obični ruski građani nisu izloženi nikakvoj realnoj opasnosti, ali i uprkos tome, propagandna kampanja Surkova pokazuje jasne rezultate.

Sulude tvrdnje propagandista SSSR, poput one da će ruska privreda u najbrže vrijeme preteći zapadnu, su kod Surkova zamijenjene jednim centralnim osjećajem: strahom. Pa im on sugeriše da šta god oni mislili o činjenici da je ruski BDP ove godine niži za 3,8% a inflacija 15% da će im još puno gore biti bez Putina.

I Rusi mu vjeruju. Pre nekoliko godina se svaki deseti Rus na reveru nosio bijelu lentu, kao simbol protesta protiv Putina. Danas imate osećaj da svaki treći Rus po ulici hoda sa Geogrijevskom na grudima, simbolom patriotizma i vjernosti Kremlju. A ko se na ulici pojavi bez Georgijevske, može da računa sa tim da će biti upitan - i to ne baš posve ljubazno- šta je razlog za nenošenje.

To je vrlo lukava i uspijevajuća strategija marginalozovanja ljudi drugačijeg mišljenja, koja ostavlja utisak skoro stoprocentne podrške režimu. Toliko se daleko doguralo u tome, da sam pri poslednjem boravku u Moskvi srela jednu opersku pjevačicu, koja je na svoj bijeli mercedes zalepila jednu majušnu Gerogijevsku lentu: iako ne podržava Putina, al za zlu ne trebalo.

Upravo ovakve male kapitulacije su suština uspjeha sistema Surkova. Građani, koji nemaju ništa sa Putinom, da bi se zaštitili grade kulturu konformiteta. U zemljama, u kojima se slobodno mišljenje guši, posve je irelevantno da li je vjernost građana sistemu autentična ili nije. Kad režim uspije da javni život i lični izraz pretvori u teatar, onda više nema razlike između pozorišta i stvarnosti. To su i Gebels i Surkov veoma dobro shvatili.

Autorica je profesor intenernacionalne politike na univerzitetu u Njujorku, praunuka Nikite Hruščova, predsednika SSSR

Prevod: Mirko Vuletić