Glavne evropske sile su rat u BiH dočekale kao nešto logično i očekivano i na njega su reagirale mlako, kao da je to neko uobičajeno balkansko natezanje, a ne krvavi pohod jednog nacionalizma koji je konačno dočekao priliku da ostvari ono što ranijim ratovima nije bilo postignuto.  

Miteranova izjava

To se pokazalo ne samo u njihovim ocjenama rata, kad je on već jasno pokazao genocidni sadržaj, nego i da su mirovnu misiju povjeravali trećerazrednim diplomatima kao što su Englez Lord Karington (Carington) ili Portugalac Žoze Kutiljero (Jose Cutileiro). Taj stav je najjasnije došao do izraza prilikom posjete Fransoa Miterana (Francois Mitterrand) Sarajevu u ljeto 1992. godine, kojom prilikom je dao katastrofalnu izjavu kako rat u Bosni “nije ni politički ni vojni, nego humanitarni problem”, što je značilo da će i mjere evropske diplomatije prema ratu biti samo humanitarne.

Koje će konzekvencije imati ovakav stav postat će sasvim jasno tek nakon tri i pol godine najvećih patnji i stradanja našeg naroda i njegove države. Kad je zaslugom poštenih novinara otkrivena i svijetu pokazana genocidna sadržina tog rata i kada nije više bilo moguće održavati do tada stvorenu sliku o njemu kao lokalnom plemenskom sukobu, evropski političari su uveli još perfidniju igru, a ta se zvala Londonska konferencija o Bosni i Hercegovini u avgustu 1992. Na njoj je zaključeno da se organiziraju hitni pregovori o miru pod vodstvom Evropske unije i uz učešće SAD.

Karakteristično za američko učešće bilo je to da je američki predstavnik u pregovorima bio Sajrus Vens (Cirus Vance), penzionirani ministar koji je već u proljeće 1993. napustio pregovore. Bilo je čudno da jednu konferenciju o miru, u kojoj je najveća svjetska sila poželjna kao glavni garant svake odluke, odluči da napusti poziciju koja podrazumijeva odgovornost za rezultat pregovora i da glavnu riječ vodi prevrtljivi britanski političar koji je netom prije dobio od vlade Džona Mejdžora (John Major) titulu barona za neke usluge vladi.

Ono što je bilo tragično za nas sastojalo se u činjenici da nismo imali alternative ovom planu, koji je imao za cilj da se svijet smiri od uzbuđenja zbog otkrića nacističkih logora usred Evrope i to krajem 20. stoljeća, ali da se pregovori uopće ne vode o miru, nego o ustavnopravnom uređenju BiH. To je značilo dvoje. Prvo, da su organizatori pregovora u startu prihvatili stajalište kako se tu radi o građanskom ratu, iz čega slijedi da je glavno  zadovoljiti srpske i do tada skrivene hrvatske namjere da uzmu dijelove bosanskog teritorija i na njemu grade svoje države.

Takva namjera se vidjela iz početnog plana pregovora i imenovanja glavnih stručnjaka koji će ih voditi. To su bili stručnjaci za konstrukcije neuobičajenih ustavnih rješenja u državama koje nisu imale ustavni poredak, nego su iz ničega nastajali putem volje određenih političkih faktora. Naime, obojica eksperata su  sudjelovala u stvaranju ustava nove države Namibije u režiji OUN-a.  

Znajući sve ovo, tražio sam, a tadašnji ministar Silajdžić je dijelio moje mišljenje, da mi insistiramo na potpunom i kontroliranom prekidu svih vojnih djelovanja u zemlji, kao osnovnom uvjetu za otvaranje pregovora, a zatim na uspostavljanju odnosa u kojima je jasno da je na jednoj strani legalna i legitimna država, a na drugoj predstavnici političkih stranaka i vojnih organizacija koji žele nelegitimnim sredstvima da sruše ustavni poredak zemlje. Naš stav je doveo u krizu plan organizatora, što je vidno iznerviralo Lorda Ovena (Owen), koji se počeo grubo i arogantno ponašati, zbog čega smo napustili razgovore.

Obavijestio Izetbegovića

Već prije toga me je moj nekadašnji kolega s doktorskog seminara Majkl Rokar (Michael Rocar) upozorio da smo mi dovedeni u Ženevu da trošimo vrijeme, a da je naša stvar već riješena onako kako je to definirao Miteran: da se Srbima dopusti da gubitak Jugoslavije nadoknade u našoj zemlji, a ne u Hrvatskoj, da se Hrvatima dozvoli da poprave svoju granicu, a da se muslimanima osigura preživljavanje. O ovome sam odmah obavijestio Izetbegovića i zatražio da prekinemo pregovore, ali je on ignorirao moje upozorenje, smatrajući da ja izmišljam nekakvog svog poznanika u visokim političkim krugovima u Francuskoj.

Videći da s tadašnjom državnom delegacijom ne mogu izaći nakraj kako su ih oni zamislili, Oven i drugi su, krijući od nas, pozvali u Ženevu Izetbegovića. Ja sam smatrao da on nije imao razloga da dolazi i da se odaziva na poziv činovnika EU, jer je on predsjednik, a oni samo izvršioci odluka, kao i da BiH ima kompetentnu i od Predsjedništva ovlaštenu delegaciju za pregovore. Stoga mora znati da iza toga stoji neka namjera, makar samo da ponize našu delegaciju i među nama načine brešu. Ovaj razgovor smo vodili u salonu hotela u Ženevi nakon njegovih razgovora s Ovenom. Bili su prisutni Silajdžić, obojica Šaćirbegovića, kao i svi članovi naše delegacije. Izetbegović je zamolio sve prisutne da se povuku, a mene da ostanem i rekao mi da su mu ponudili direktne pregovore s Bobanom, čime će stvoriti mogućnost da ojača našu poziciju prema Karadžiću.

Na to sam rekao da će tek tada oslabiti naša pozicija, jer ćemo mi biti relegirani na jednu od tri strane u sukobu i sukob više neće biti napad dvije nacionalističke separatističke i destruktivne sile na našu državu, njen ustavni sistem i to nelegalnim sredstvima sile, nego politički sukob koji je postao građanski rat. Rekao sam mu da mora odbiti taj prijedlog, jer će sam sebe izjednačiti s Karadžićem i Bobanom, koji su, ustvari, razbojnici i kriminalci.

Tada mi je on kazao da je već prihvatio sugestiju i da me moli da s njim ujutro pođem u Zagreb kako bi u uredu Tuđmana vodili pregovore s Bobanom. Ja sam taj prijedlog odbio, rekavši da nikada neću priznati legalitet i legitimitet jednog pobunjenika kao što je Boban i da bih ga ja izveo pred sud, čak i u odsustvu, i osudio, a ne priznao i izjednačio sa sobom. Pregovori s Bobanom nisu donijeli ništa, a mi smo sve više tonuli i postali ovisnici o pokvarenim diplomatima koji su s nama operirali.

Kulminacija ovog toka je došla kada su, nakon kraha dogovora iz Atine, Oven i Torvald Stoltenberg (Thorvald) podnijeli plan o stvaranju unije tri države, a Izetbegović neovlašteno parafirao taj plan. Kad smo saznali za to, zatražio sam hitan sastanak delegacije i Predsjedništva i zahtijevao da onaj koji je to učinio podnese ostavku jer je postupio neovlašteno i protivustavno. On je bio dužan da štiti Ustav države, a ne da ga mijenja po tuđoj volji bez pristanka naroda. Nastala je kritična situacija iz koje smo našli izlaz tako da je Izetbegović povukao paraf i zatim odbio plan. Tako je bio spriječen plan o podjeli naše zemlje i stvaranju male muslimanske zemljice u režiji EU, smještene između Srbije i Hrvatske.

Nažalost, pokazalo se da je odustajanje bilo samo taktički potez. Izetbegović se plašio da moj prijedlog o ostavci ima većinu, pa me je uskoro eliminirao iz igre tako što me je poslao u diplomatiju, gdje sam morao šutjeti o političkim pitanjima. Svi znamo kako se taj brod bez kormilara kasnije kretao sve do potonuća naše države u mrak dejtonskog tunela iz kojeg se još ne vidi izlaz.