BIH

Svijet i Bošnjaci

Kako smo prevareni jer nismo imali dosljednost u borbi za našu državu (III dio)

Autor:Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

3.8.2015

Interesantno je i veoma karakteristično, ali, kako će se pokazati, i sasvim objašnjivo da se sve ono što se zbivalo u našoj zemlji, od aprila 1992. do januara 1996. godine, od početka do kraja najčešće nazivalo i nadalje naziva samo „Rat u Bosni i Hercegovini“ i da ta definicija zbivanja ostaje u najvećem broju tekstova i prikaza bez ikakve daljnje oznake ili karakteristike.  

Naime, vrlo malo autora koji pišu i govore o tom zbivanju istom daje neku dodatnu oznaku koja bi bliže definirala prirodu tog zbivanja, odnosno dodaje mu neku eventualnu bližu definiciju koja bi osvijetlila smisao njegovog vojnog, pravnog ili moralnog značenja. To zbivanje kao da im izgleda kao neko nedefinirano kaotično stanje koje je nastalo slučajno i spontano i koje niko nije pomno isplanirao i vodio,  pa tako ispada da je to bilo neko neodređeno zbivanje koje nije moguće jasno i precizno definirati na temelju uobičajenih osnova i kriterija koji služe kod definicije svakog rata.  

Pravo i moral

Prošli su ratovi bivali definirani kao „Agresija Hitlerove Njemačke na Čehoslovačku, Poljsku“ itd.,  „Agresija Japana na Kinu ili na Ameriku“, „Agresija Rusije na Finsku“ itd., dakle, svakom od tih ratova davana je vrlo jasna pravna, moralna i politička kvalifikacija. 

Kad se u definiciji zbivanja koje je gotovo uništilo jednu europsku državu koja se zove Bosna i Hercegovina i stara je kao bilo koja druga od europskih država, izazvalo pogibiju 150.000 ljudi žena i djece, dovelo do nasilnog raseljavanja gotovo 600.000 stanovnika i uništavanja gotovo svih spomenika historijske, kulturne i umjetničke baštine jednog naroda (Bošnjaka), ostvarilo planirano brisanje svih toponima koji govore o pravim historijskim stanovnicima te zemlje s tri četvrtine njene teritorije, ostaje samo kod oznake da se u njoj dogodio rat, a to znači da se smisao onog što se događalo svodi samo na oružani sukob, jer rat i nije ništa drugo nego sukob koji je od bilo kakve druge vrste sučeljavanja prerastao u oružani, tačno u smislu Klauzeviceve definicije da je „Rat nastavak vođenja politike oružanim sredstvima“, to znači da se sam taj rat kvalitativno, a to znači u bitnom sadržajnom određenju, kao veoma jasno određen ekstremni način odnosa među ljudskim grupama, lišava svakog pravnog, političkog i moralnog sadržaja i značenja, onda se tu radi o očitoj namjeri da se taj sukob falsificira u svojoj bitnoj odrednici, tj. da se izbjegne reći kako je taj rat bio apsolutno neizazvana agresija, da je sa srpske i hrvatske strane bio poveden zbog nelegalnih i nelegitimnih himeričkih ideoloških i političkih ciljeva i na način koji je sadržavao toliku količinu zločinačke aktivnosti i proizveo takva kriminalna djela da je morao od međunarodne političke, kulturne i pravne javnosti biti kvalificiran kao genocid. 

rat-u-bosni-sarajevo-grbavica-22-april-1996-afp

“Rat u Bosni i Hercegovini” je definicija koja ostaje u najvećem broju tekstova

Ako je to tako, a nema ni jednog jedinog argumenta koji bi mogao osporiti gore iznesenu tvrdnju koja ono što se zbivalo u Bosni i Hercegovini kvalificira kao neizazvanu agresiju i genocid, tada se sasvim opravdano postavlja pitanje, u kakvom se odnosu nalaze smisao, sadržina i posljedice tog, kako je nazvan, „Rata u Bosni“, s načinom, mjerama i vojnim i političkim rješenjima koje je međunarodna zajednica poduzela i primijenila u odnosu na taj rat, na njegove uzroke, njegove ideološke i političke inicijatore i planere, njegove izvršioce i na posljedice koje je on donio za jednu zemlju i jedan narod posebno, koja je, u momentu kada su sve te užasne kriminalne i zločinačke mjere prema njoj započele, bila punopravna članica OUN, univerzalno priznata država u međunarodnom diplomatskom i političkom prostoru i kao takva imala pravo na sve mjere zaštite koje predviđa Povelja OUN-a za svoje članice kada su napadnute i kada je ugrožen njihov teritorijalni integritet i životi njenog stanovništva, a to su mjere pune pravne i oružane zaštite koja toj zemlji i njenoj vladi mora biti pružena u svrhu očuvanja njenog punog teritorijalnog, pravnog i međunarodnopravnog integriteta i zaštite od oružanog napada i masovnog ubijanja njenog stanovništva.  

Masovno uništavanje 

Drugačije formulirano ovo isto pitanje može da glasi - u kakvom se odnosu nalaze sadašnje sveopće osude srpske agresije i genocida, a genocid nije moguće izvršiti bez agresije, s načinom kako je ta ista agresija i genocid bio tretiran u međunarodnoj politici i zajednici i posebno od strane onih država koje su na sebe uzele punu odgovornost da navodni „Rat u Bosni i Hercegovini“ zaustave i spriječe masovno uništavanje ljudi, njihovih dobara i budućnosti cijelog ovog dijela Europe. 

Prava slika tog odnosa je ono što su OUN i šest država učinile sa Zaštićenom zonom Srebrenica, tj. da su Bosnu i Hercegovinu predali u ruke agresoru i dozvolili mu da čini sve što želi. Mi moramo jasno odgovoriti na pitanje zašto smo mi Bošnjaci bili tako tretirani kako to pokazuje primjer Srebrenice od najviših instancija međunarodne zajednice, dali zbog toga što smo muslimani. Naime, ako je zbog nekih uistinu nerazumljivih razloga, ali razloga koji su odista igrali ulogu u načinu mišljenja i odnosa određenih instanci međunarodne politike prema agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, u politici i apsurdi mogu da znače mnogo, bilo nejasno, sada ništa od svega toga nije nimalo nejasno i sada se sasvim jasno, a historijom dejtonskog mira i njegovog djelovanja na stanje u našoj zemlji se jasno potvrđuje, da je sva ta politika bila pogrešna i čak bezočna, tada se prvobitno pitanje pretvara u novo koje glasi: „Kada će međunarodna zajednica i njeni politički lideri, konačno, poduzeti makar i zakašnjele i minimalne mjere da se narod nad kojim je izvršen genocid i država koja je trebala biti uništena zbog nečijih osvajačkih ambicija i želje da se prepravlja hiljadugodišnja historija, da bi se ispravile očigledne, makar one najgore katastrofalne posljedice njihovih poteza i odluka, njihovog načina mišljenja i vladanja? 

Pad komunizma je dokazao da se velike, a kamoli manje greške u historiji mogu popraviti, pa se pitamo zbog čega, gospodo, ne popravljate ove svoje očite katastrofalne greške. koje su nam nanijele ogromne nesreće i patnje.