Ko god nije bio upleten, ili je još postrani od okrutne igre koju politički svijet zapadne hemisfere već dvadeset i pet godina igra oko Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i posebno oko bosanskog Podrinja i Srebrenice, kao ključu za razumijevanje smisla cijele tragedije koja se odigrala na prostoru bivše Jugoslavije, a koja se razbila jedino o glavu bošnjačkog naroda i njegove države, ko je uopće i imalo sposoban da smireno i racionalno - kritički analizira sva zbivanja, postupke i odnose koji su došli do izražaja u toj dugoj, po namjeri i učincima više kriminalnoj nego političkoj i u cjelini prevarantskoj igri, jer je od početka bila jasno naznačena žrtva igre koja se odigravala oko nas, morao je zapaziti značajne logičke inkonzistencije u interpretaciji pojava kao što su rat u Jugoslaviji i posebno na tlu Bosne i Hercegovine, počinjena agresija, zločini, genocid i uporedni mirovni pregovori s konceptom mira koji je moguć samo odricanjem jedne neovisne i međunarodno priznate zemlje od njenog teritorijalnog integriteta, imena i statusa njenog stanovništva, kao i prirodi reakcija vodećih vojnih i političkih sila na sva ta zbivanja koje su vidljive iz ponašanja glavnih njegovih aktera (Srba, Hrvata, Britanaca, Francuza, Nijemaca i Rusa), nego posebno kada je u pitanju genocid nad Bošnjacima, koji su Srbi vršili od početka agresije pa sve do završnog akorda te simphony fantastique, koju je izvodio cijeli taj ansambl, a koji je, da stvar bude apsurdnija, vlastitom odlukom na sebe uzeo monopol da odlučuje o onome što se sa nama zbiva, a što je kao rezultat imalo više od stotinu hiljada ubijenih ljudi, žena i djece i prisilno raseljavanje 600.000 Bošnjaka, izvedeno pod plaštom evakuacije Bošnjaka iz zona ugroženosti, a ustvari njihovog definitivnog raseljavanja i utapanja u lokalno stanovništvo po cijeloj zemaljskoj kugli.

Prazni pregovori

Završetak ove užasne prevarne igre je bila podvala s mirovnim ugovorom koji je garantirao obimna prava samo i jedino agresorima svih vrsta i porijekla, ali koji jedino građanima Bosne i Hercegovine lojalnim svojoj državi i zemlji koji su se u cijeloj toj užasnoj historiji jedini normalno ponašali i legitimno branili svoje živote i imovinu čak i kada su protivno Povelji OUN-a ostavljeni bez ikakve zaštite, kada im je oduzeto pravo da posjeduju oružje za obranu i kada su svi akteri agresije već imali na svojim papirima definiranu našu sudbinu, nisu data nikakva prava ili garancije, čak ni one za puko preživljavanje, kako reče Fransoa Miteran (Francois Mitterand) u Sarajevu u ljeto 1992. godine, jer su bili ne samo masovno ubijani i protjerivani, dok su njihovi predstavnici držani u Ženevi kao taoci praznih pregovora o miru, koji su magijom diplomatske laži i bezobzirnosti, iz pregovora o bezuvjetnoj obustavi rata i postizanju mira, pretvoreni u beskrajne pregovore o novom ustavnom ustrojstvu naše države, koji su trajali beskonačno, sve dok prestane misliti i djelovati ijedan Bošnjak koji se ne miri sa sudbinom koju mu drugi određuju, odnosno dok se ne prisile da prihvate diktat pun historijskih, pravnih, političkih i moralnih apsurda, čak čistih bezobrazluka.

Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

Tako se dogodilo da je ovakvim odnosom, ustvari, trebalo potvrditi, a tako je i ispalo, kao da je legitimna vlast Bosne i Hercegovine izazvala rat, da je rat bio građanski i da se vodio između građana Bosne i Hercegovine, tj. između Srba i Hrvata koji su se borili protiv muslimanske opasnosti. Na kraju balade je Alija Izetbegović usamljen sjedio nasuprot navodno neutralnih međunarodnih posrednika i onih koji su vodili rat i istrebljivali Bošnjake muslimane, kada su mu diktirani uvjeti mira.

Ti uvjeti i cijeli mirovni ugovor je iznuđen i pravno nevažan, a moralno za svaku osudu. Sve je to učinjeno iako su sve i svima poznate činjenice govorile sasvim drugačije. Sve je to smišljeno u kabinetima bezobzirnih i lažljivih europskih političara. Nama su Amerikanci još 1992. godine u Bijeloj kući izričito (Eagelberger i Skocrowft) rekli da oni smatraju rat agresijom balkanskog kasapina Miloševića, ali se ne miješaju na izričit zahtjev Majora, Kohla i Mitteranda, koji su rekli da je rat u Bosni europska stvar i da će je oni riješiti. Tako je ispalo kao da velike europske sile strahuju od minorne Srbije koja za tri i pol godine krvavog rata nije uspjela slomiti otpor čak ni golorukog bosanskog stanovništva, pa iz straha ne smiju slijediti istinu, nego daju prednost očitim lažima i prevarama koje nisu, ne mogu i neće donijeti nikakav stvarni i trajni mir i legalno i legitimno stanje na našem teritoriju, što znači da je ustvari uzor za rješenje bilo ono koje je već mnogo puta u praksi kolonijalnih sila bilo primjenjivano, a to je praksa samovoljnog prekrajanja teritorija i historija.

Dva izlaza

Budući da je ova najnovija historija oko Rezolucije o genocidu u Srebrenici odigrana upravo za dvadesetogodišnjicu genocida u Srebrenici, kada je trebalo postaviti neka pitanja o pravima žrtava genocida, jer su žrtve genocida i živi Bošnjaci Podrinja, a svi znamo da je genocid u Srebrenici do sada najveći genocidni pokolj ljudi u najkraćem vremenu i na najmanjem prostoru od svih do sada poznatih pokolja, prenošenje akcenta rasprave na Rezoluciju za koju se unaprijed doznalo da će biti na nju stavljen ruski veto, pokazuje da se s nama nastavlja igra koja nas u svakom smislu iscrpljuje i pravi totalno invalidnim, tj. frustrira i dovodi ih u situaciju krajnje dezolacije iz koje postoje dva moguća izlaza, ili emotivna i prema tome ekstremna reakcija na ono što je prevršilo sve mjere bezobzirnosti, ili odustajanje od sebe i svojih prava i prihvatanje činjenice da istina o nama smeta uopće i svima u svakom mogućem načinu odnosa prema njoj.

Naravno, mi ne možemo odustati od istine i prava našeg naroda i zbog toga ćemo se držati jedinog oružja koje nam je preostalo, a to je utvrđivanje istine o tome šta nam se dogodilo, zašto nam se to dogodilo, ko je bio donosilac, a ko izvršilac odluke da mi nestanemo i kako su se prema tome ponašali svi koji su bili neposredni ili posredni učesnici cjelokupnog tog zbivanja. Naravno, ali nažalost kasno, treba biti svjestan da će oni koji su smislili toliko perfidnih načina da nas prevare, smišljati i ovakve kakav se dogodio povodom dolaska u Srebrenicu Aleksandra Vučića.

Mi, Bošnjaci, poštujemo goste, osobito one koji su došli da izraze žaljenje i zatraže oprost za ogromne zločine izvršene od pripadnika njihovog naroda nad nama. Zbog toga najžešće osuđujemo postupke bilo da su unaprijed planirani ili da su izraz pretjerane reakcije na situaciju punu žestine koju je i sam Vučić unio u diskusiju oko Rezolucije o genocidu, ali istovremeno ukazujemo na to da samo ono što sam narod organizira, vodi i kontrolira biva pouzdano i legitimno, pa se ubuduće ne bi smjelo dozvoliti nikakvim politikama i političarima da nastavljaju svoje igre sa nama koje smo teško platili. Mi, dakle, svom snagom i odlučnošću želimo i to ćemo postići, otkrivanje pune istine o našoj tragediji i svim igrama oko nje, koje su nas ugrozile kao narod, a našu zemlju vratile stoljeće unazad i to svu istinu, tj. onu koja će obuhvatiti odgovornost svih koji su sudjelovali u donošenju odluka koje su omogućile stvaranje historije na način genocida koji je izvršen nad nama.

Naravno, mi ne možemo odustati od istine i prava našeg naroda i zbog toga ćemo se držati jedinog oružja koje nam je preostalo, a to je utvrđivanje istine o tome šta nam se dogodilo, zašto nam se to dogodilo, ko je bio donosilac, a ko izvršilac odluke da mi nestanemo

Nama su Amerikanci još 1992. godine u Bijeloj kući izričito (Eagelberger i Skocrowft) rekli da oni smatraju rat agresijom balkanskog kasapina Miloševića, ali se ne miješaju na izričit zahtjev Majora, Kohla i Mitteranda, koji su rekli da je rat u Bosni europska stvar i da će je oni riješiti