„Mora se pomoći Srebrenici“, „pomozimo Srebrenici“, „briga za Srebrenicu“... najviše su izgovarane floskule koje punih 20 godina, kako se počne približavati 11. juli, slušamo iz usta kako predstavnika domaćih institucija i organizacija tako i samih građana. 

Ne treba sumnjati u nečija javno iskazana osjećanja kada su u pitanju srebreničke žrtve i bol porodica za izgubljenim životima njihovih najmilijih. Ali, u tobožnju brigu za Srebrenicu, koja nam se histerično svake godine, sa svih strana, nudi u prvih 11 dana jula, ne samo da treba sumnjati nego svima koji se „brinu“ za sva vremena reći: Dosta!

Primjer nebrige za Srebrenicu upravo je slučaj Advije Ibrahimović, koja je svojim obraćanjem u ime preživjelih žrtava genocida u subotu natjerala suze na oči mnogima koji su je slušali, pa i zvaničnicima pred kojima je stajala.

Advija je jedno od stotina srebreničke djece koja su se uspjela školovati, a da nije imala ni dom ni porodicu. Završila je Visoku zdravstvenu školu pri Medicinskom fakultetu u Tuzli, a potom godinama uzalud kucala na vrata mnogima, pa i nekima od onih koje je u subotu, bajagi, potreslo njeno obraćanje, tražeći pošten posao, ali džaba. Prije nekoliko mjeseci, kao zdravstveni radnik, otišla je na rad u Njemačku.

Oni koji su u subotu zvižducima i psovkama krenuli prema premijeru Srbije Aleksandru Vučiću lažu da se brinu za Srebrenicu. Oni su, nakon dženaze, odmaglili iz Srebrenice kako bi, dok ne padne mrak, stigli popiti turu u svom kafiću ili se vidjeti s rajom, a posljedice svoje neiskrenosti i nekulture ostavili Srebrenici i Srebreničanima. 

Njih, kao i svih prethodnih godina, danas neće biti s majkama na obilasku stratišta njihove djece i od pljuvanja, šutanja i vrijeđanja onih koji se protive tom obilasku, morat će se same braniti. O tome kako se „brine“ brigada nevladinih hohštaplera koji su svoje organizacije titulirali imenom Srebrenice, da i ne govorimo. Dosta više „brige“, uradite nešto za Srebrenicu!!!