Za svoju knjigu “Cirkus Columbia” Ivica Đikić je 2005. godine dobio nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori i po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio je 2010. istoimeni igrani film. Đikić je rođen 1977. godine u Tomislavgradu (Duvno) u BiH, novinarstvom se počeo baviti 1994. Radio je u “Slobodnoj Dalmaciji” i tjedniku “Feral Tribune”, gdje je bio novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. godine. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog “Novog lista”, a od 2010. glavni je urednik tjednika “Novosti” iz Zagreba.

Brutalna istina

Đikić je trenutno pred završetkom dokumentarnog romana o Srebrenici, u kojem se spominju stvarna imena i događaji o genocidu. 

U ekskluzivnom razgovoru za naš list Đikić govori o tome šta ga je natjeralo da napiše ovaj roman (u koji je “Avaz” među prvima imao uvid) pun brutalne istine i opisa stvarnih događanja od kojih se ledi krv u žilama. Đikić tvrdi da je krenuo u potragu za pitanjem kako je bilo moguće da se dogodi ono što se dogodilo srebreničkim Bošnjacima, tragajući na način da „rastvori genocid do elementarnih konkretnosti, nadajući se da će ta dekonstrukcija iznjedriti neku novu tvorevinu, po mogućnosti uvjerljivu i književno relevantnu”.

- Ono što pišem o srebreničkom genocidu jeste dokumentarni roman: svako ime koje se spominje u knjizi je pravo i stvarno, kao i svaka situacija, svaki događaj. Nema doslovno ničeg fikcionalnog, izmaštanog, izmišljenog. Barem ja tako mislim. Romaneskni elementi, pak, ugrađeni su duboko u strukturu i organizaciju teksta i u pristup pripovijedanju. Dugo mi je trebalo da shvatim da je moja mašta sasvim nemoćna i nepotrebna pred nadmoćnom snagom onoga što se stvarno dogodilo - kaže Đikić na početku našeg razgovora.

Kako ste se odlučili za ovu formu dokumentarnog romana, pišući ujedno i u prvom licu jednine?

- Priča je duga. Negdje do ljeta 2005. godine Srebrenica je bila za mene samo jedan od toponima balkanskih zločina i nisam znao ništa izuzev doista najosnovnijeg: Karadžićeva i Mladićeva vojska pobila osam tisuća Bošnjaka, muškaraca, civila i vojnika. Onda je u lipnju 2005. u Zagreb došao Emir Suljagić, novinar iz Sarajeva, koji je odrastao u Bratuncu, gdje mu je otac poginuo 1992., a rat je najvećim dijelom proveo u Srebrenici. Upravo mu je bila objavljena knjiga “Razglednica iz groba”. Znao je mnogo o masovnim pogubljenjima nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu, vjerojatno više od ikoga, osim možda istražitelja i tužitelja iz Haga koji su radili na optužnicama protiv naredbodavaca i sudionika genocida. Puni mjesec družili smo se gotovo svakodnevno. “Beara je bio glavni. Pukovnik Beara. On je bio mozak svega”, rekao mi je Emir jednog sparnog poslijepodneva...

Beara je osuđen na doživotnu robiju u Haškom tribunalu zbog toga, ali on kao da i dalje ostaje u sjeni Ratka Mladića?

- Do tada sam, vjerojatno, bio pročitao i čuo prezime Beara u kontekstu srebreničkog masakra, ali ništa više od toga. Mislio sam, jer ništa nisam znao, da u tome nije važan nitko osim generala Mladića. Ne znam kako se i zašto to nije dogodilo ranije, ali tog poslijepodneva prezime Beara, što se mene tiče, odjednom je poprimilo magnetična svojstva.

Istog tog ljeta 2005., prvih dana srpnja, prijatelj i izdavač Ivica Pandžić dao mi je monografiju Tarika Samaraha “Srebrenica”. Sasvim me impresionirala umjetnička dubina i uvjerljivost te knjige. Tih dana upoznao sam u Zagrebu Tarika Samaraha. Dva ili tri dana poslije zagrebačkog druženja s Tarikom otputovao sam u Srebrenicu da, u povodu desete godišnjice genocida, napišem reportažu za “Feral Tribune”. Napisao sam reportažu, ali zapravo nisam znao puno više nego mjesec ranije. Znao sam malo više od ničeg, i bilo je to kaotično, neorganizirano i plitko znanje. Tada sam mislio da nije tako, pa sam u dva navrata od ljeta 2005. do ljeta 2006. godine fanatično i ambiciozno započinjao pisati roman, ili nešto što je trebalo izrasti u roman o srebreničkom genocidu. Nije išlo, naprosto nije valjalo.

Đikić: Susreti s Emirom Suljagićem i Tarikom Samarahom 

Arhitekta pokolja

I kako ste se onda kao pisac očito izborili s tim, jer Vaš roman o Srebrenici samo što nije gotov?

- Shvatio sam da moram istraživati od početka, kronološki, minutu po minutu, čovjeka po čovjeka, lokalitet po lokalitet. Znao sam da je to jedini put da stvorim koliko-toliko cjelovitu sliku, da saznam sve što se može saznati, pa da tek zatim započnem misliti kako od toga načiniti fikciju koja će biti viša i istinitija istina od one koja govori kroz suhoparne činjenice.

Kako ste istraživali tu obimnu građu?

- Narednih godina nisam propuštao tekstove i priloge o srebreničkom masakru i pukovniku Beari, na koje sam nailazio čitajući novine i internetske stranice. Bilježio sam, pamtio, spremao. Pohranjivao sam sve do čega bih došao, podvlačio, zapisivao najvažnije, slagao natuknice, iscrtavao sheme i skice, popunjavao mozaik kamenčićima, ali zatim bih shvatio da što više slažem kamenčiće, to ih više manjka pa bih, umoran i ljutit, odustajao na novih nekoliko mjeseci.

Kristalizirala mi se ključna uloga Ljubiše Beare, načelnika Uprave za sigurnost Glavnog štaba VRS: on je, od nulte točke, konstruirao i vodio manufakturu smrti Vojske RS koja je u četiri dana, na području Bratunca i Zvornika, pogubila oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Genocid je, u operativnom i tehničkom pogledu, bio Bearino čedo.

Najveći dio istraživanja sam završio, a najveći dio tog završnog posla odnosi se na čitanje doslovno stotina tisuća javno dostupnih stranica sudskih materijala vezanih uz srebrenički genocid, i sa Suda u Hagu, i sa Suda BiH. Još su mi za istraživanje ostali neki segmenti Bearinog života, karijere i obiteljske povijesti prije rata, uključujući i neke momente iz njegovih splitskih godina. Razgovarao sam i još kanim razgovarati s ljudima koji ga poznaju iz tog vremena.

Kako ste uspjeli da tako duboko porinete u likove žrtava i ubica? Dokle je sezala dokumentacija, a gdje Vas je vodila psihoanaliza ili druga vrsta fenomenologije?

- Ugrubo i sasvim okvirno moglo bi se reći da je moj motiv, pored čisto literarne motivacije, bio da dođem do odgovora na pitanje kako je moguće da je visoki oficir JNA, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, čovjek u zrelim godinama, dojučerašnji uvjereni titoist i vjernik bratstva i jedinstva, stao na čelo četverodnevne operacije ubijanja osam tisuća ljudi, “Turaka”, kako su Bošnjake nazivali, i Beara i svi drugi oficiri VRS, prema kriteriju njihove nacionalne vjerske pripadnosti. Što mu se dogodilo? Što se i zašto u njemu preokrenulo? Nikad se, međutim, nisam zanosio, niti se zanosim sad, kad je roman u visokoj fazi nastanka, da ću doći do definitivnih odgovora na ta pitanja. Uostalom, nije moje da dajem odgovore i da presuđujem: moje je da ispripovijedam.

Ima li svijetlih primjera na “drugoj strani”, među Srbima, onih koji su se protivili neslavnom činu izvršenja genocida u istočnoj Bosni?

- Nije bilo mnogo onih koji su se suprotstavili ili opstruirali ubijanje bošnjačkih zarobljenika. S obzirom na broj izravno ili neizravno uključenih u ubijanje, a takvih je, prema mojoj procjeni, bilo oko hiljadu, otpor je bio zanemariv: bilo je svega nekoliko ljudi koji su se pobunili, i to ne baš odlučno i otvoreno, s tim da su i motivi većine tih koji su se usprotivili bili prilično dvojbeni.

Poricanje ne nanosi štetu činjenicama, nego samo onome tko poriče 

Šta Vi mislite zašto u Beogradu i Banjoj Luci još negiraju genocid u BiH?

- Poricanje ne nanosi štetu činjenicama, nego samo onome tko poriče. I nanosi novu bol žrtvama. Političko kalkuliranje i manipuliranje pogrešan je način suočavanja s temama koje trebaju biti iznad i izvan politike. Pritom ne mislim samo na Beograd i Banju Luku, nego i na Zagreb, Sarajevo, Mostar, Prištinu: bez poštenog i ljudskog suočavanja s vlastitim zločinima, zabludama i zastranjenjima ne možemo računati na sretniju i sigurniju budućnost.

Đikić je objavio i romane “Sanjao sam slonove” i “Ponavljanje”, te zbirku priča “Ništa sljezove boje” koja je izišla 2007. godine u izdanju biblioteke “Feral Tribune”, a zbirka pjesama “Ostatak svijeta” objavljena mu je 2012. godine. Također, objavio je i tri publicističke knjige: “Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića”, “Gotovina, stvarnost i mit” u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te “Šarik Tara: Život”.

Uz Tanovićev film “Cirkus Columbia”, koscenarista je i dugometražnog igranog filma Filipa Šovagovića ”Visoka modna napetost” (2013.). Njegove knjige prevedene su na španski, njemački, italijanski i slovenski jezik.