Nema života bez suživota. Ovu kratku, ali tako jasnu poruku skoro uvijek možemo čuti od mitropolita Mihaila, poglavara Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). Mitropolit Mihailo spreman ju je izgovoriti čak i kada je svjestan da će biti kritiziran i napadan. Ne dijeli ljude po vjeri, naciji i mjestu u kojem žive, jer mitropolit svima jednako želi mir i dobro na ovozemaljskom svijetu. 

S takvom porukom prošle godine je u Potočare došao mitropolit Mihailo na obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici. Odmah na početku razgovora za naš list, upitali smo ga hoće li i ove godine doći u Potočare, na tužnu 20. godišnjicu.  

Najtužnija osjećanja 
 
- Na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, 11. jula ove godine, doći ću u Potočare da se Svemogućem Bogu pomolim za duše tragično stradalih, izrazim svoj bol i poštovanje prema žrtvama i podijelim zajedničku tugu. Dolazak u Potočare budi u meni najtužnija osjećanja. Od svojeg prvog odlaska na mjesto genocida u Potočare idem imajući na umu uvijek ljudsku i poetsku bol pjesničkog kosmizma našeg velikog crnogorskog pjesnika Aleksandra Ivanovića, koji je poručio ljudima za sva vremena: “Svaka je smrt po jedna propast svijeta.” Primjenom njegovog pjesničkog krika za čovjekovom izgubljenom srećom, ovaj svijet je u Potočarima ubijen više od 7.000 puta u danu počinjenog genocida.  Tada su ubijani i Bog i čovjek da bi poslije velike tragedije sa srebreničkog gubilišta, jednog od najtragičnijih i najdostojanstvenijih u povijesnici ljudskog roda, ostala oporuka i opomena ljudskoj vrsti da nikad više ne čine s ljudima ono što su prethodno učinili s ljudskom riječju ubijajući je. Upamtimo, i crkveni velikodostojnici koji su u bosanskoj ratnoj drami učestvovali, još se nijesu poklonili žrtvama genocida.  

Vi ste se prošle godine poklonili nevinim srebreničkim žrtvama. Jeste li zbog toga imali problema od onih koji možda misle da to niste trebali uraditi, bilo da je to neko iz političkih ili crkvenih krugova? 

- Bilo je i takvih. Naročito iz SPC-a s odbranaškim stavovima zašto se nijesam poklonio  srpskim žrtvama. Pri tome su zaboravili da se ja još slobodno ne krećem u slobodnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori od srpskih anarhista. Zaboravili su ono suštinsko, da sam se ja u Potočarima poklonio ne samo srebreničkim žrtvama nego kroz njih svim žrtvama rata u Bosni i ujedno univerzalnoj ljudskoj žrtvi holokausta u savremenom svijetu. 
 
Pomirenje i suživot

Jedan ste od rijetkih poglavara koji u svakoj prilici ističe borbu za jednaka prava svih ljudi bez obzira na njihovu vjersku, religijsku ili nacionalnu pripadnost. Smatrate li da vrhovni vjerski poglavari čine dovoljno na pomirenju i suživotu među ljudima na ovom  našem prostoru?

- Vrhovni vjerski poglavari ne čine dovoljno na pomirenju i suživotu među ljudima na ovom našem prostoru. Njihova uloga treba da je mnogo aktivnija. Ali, ne samo na riječima nego na djelu. Riječi bez djela su ništa ili su izraz velikog licemjerstva. Kao što se u svojoj Crnoj Gori, tako se i u Bosni i uopšte u svijetu, zalažem za istinsko pomirenje i suživot dostojan dostojanstvenog i slobodnog čovjeka, što je moguće samo kroz puni interreligijski ekumenizam, dijalog i univerzalni i vječni mir u svijetu, na osnovu kojeg će svi ljudi svih boja, nacija, religija i vjera biti među sobom braća i živjeti kao braća ravnopravna u svemu. 

U BiH postoje i oni političari koji tvrde da u Srebrenici nije počinjen genocid i to stalno negiraju. Javnost u našoj zemlji nedavno je bila iznenađena posjetom Milorada Dodika, lidera SNSD-a i predsjednika RS, Memorijalnom centru u Potočarima, s obzirom na to da on sve vrijeme tvrdi da je tu počinjen “samo” zločin. Ta posjeta izazvala je burne reakcije, od onih da je to licemjeran potez pa do pozdravljanja ove geste. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? 

- Spomenuti lider, idući stopama svojih imperijalnih prethodnika s velikodržavnim, velikonacionalnim i velikocrkvenim programima, planovima, aspiracijama i ambicijama, licemjerno je sveo genocid u zločin ponavljajući svoje učitelje da rat za očuvanje vlasti i veliku nebesku i zemaljsku Srbiju nije bio greška i krimen već neuspjeh. Sve dok se tragedije prouzrokovane imperijalnim balkanskim atavizmom ne nazovu pravim imenom, genocid će biti zločin, a epohalne tragedije greške. Njegovo licemjerstvo konačno je priznanje i potvrda genocidnog karaktera velikosrpskog imperijalizma i zla koje ono donosi.   
 
Vjerujete li da će institucije u Srbiji i srbijanski političari u dogledno vrijeme proglasiti 11. juli danom sjećanja na genocid u Srebrenici i šta bi to značilo za BiH, ali i region?

- Vjerujem da je to u Srbiji moguće ubuduće nakon njenog sazrijevanja i prijema u EU i okončanja procesa denacifikacije kao uslova za potpuno oslobađanje Srbije, srpstva i Srba od zla koje njima vjekovima vlada. Ukoliko bi u dogledno vrijeme Srbija 11. juli proglasila danom sjećanja na genocid u Srebrenici, to bi za BiH značilo sigurnost i sigurnu  budućnost, a za region stabilnost i mir. Svi bi bili na dobitku, jer bi to bio veliki znak uspješnog toka procesa srpske denacifikacije. Bio bi to nagovještaj velikog povratka mira na Balkan, na kome ljudi ljudima više nijesu mete već partneri, ljudi i braća.  

Činjenica je da ni u Parlamentu BiH još nije usvojen zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, kao ni o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola. Te zakone uporno odbijaju poslanici iz RS. Šta to, prema Vašem mišljenju, govori?  

- To govori da RS još daleko, daleko zaostaje za Srbijom, koja, iako sporo, klizi u procese debalkanizacije i nagovještaje evropeizacije i njenih normi i standarda života i rada. RS je, nažalost, potonji balkanski bunker totalitarizma i sukoba sa zdravim ljudskim razumom.  Potrebno je da Srbija iskorači u proces denacifikacije ne bi li za sobom povukla i RS.  

Denacifikacija Srbije
 
S druge strane, u BiH se svake godine kod Višegrada okupljaju četnici, što svaki put iznova uznemirava povratnike, a sve to prolazi bez reakcije domaćih vlasti i predstavnika međunarodne zajednice. Ko može ovakvim pojavama stati ukraj, radi mirnijeg i prosperitetnijeg života svih ljudi bez obzira na to kojem narodu oni pripadali? 

- Sve dok je takvo političko stanje u BiH, nema ni sreće ni mira ni u EU. Ovakvim pojavama mogu stati nakraj samo svi zajedno predvođeni denacifikovanom Srbijom, i srpstvom i Srbima i predvođeni emancipovanom Evropom. I ujedno vođeni načelima pravne države koja vodi vječnom miru, redu, poretku, suživotu, blagostanju. Uloga crkava i vjerskih zajednica u tome je neizmjerno velika. Religije, vjere i crkve moraju stalno širiti svoju osnovnu misiju i svrhu poslanja da su svi ljudi Božja stvorenja Jednog Boga koji stvara iz ljubavi, širi ljubav, dobrotu, istinu i pravdu i djela za ove nezamjenljive vrijednosti. Priznanje onih, u ovom slučaju SPC-a, koji su bili na strani tvoraca i realizatora genocida vodi praštanju i pomirenju. U tome je srž balkanskog problema.  

Srbijanski novinar Dušan Mašić pokrenuo je na društvenim mrežama jedinstvenu inicijativu za obilježavanje 20. godišnjice genocida na način da se ispred Skupštine Srbije 11. jula okupi 7.000 osoba i oda počast nevinim žrtvama. Koliko ovakve i slične inicijative mogu doprinijeti istini, pravdi i boljem razumijevanju onoga što se uistinu desilo na ovom prostoru?

- Inicijativa srpskog novinara Dušana Mašića je za pažnju, pohvalu i poštovanje. Bez takvog pristupa za koji se on zalaže nema denacifikacije srpskog imperijalnog intervencionizma, odnosno Srba kao naroda, nacije i kulture. I Njemačka je prošla slični put izvinjenja, priznanja, plaćanja ratne odštete i potpune denacifikacije i raskida s totalitarnom prošlošću. Mašićeva ideja jedna je od vodilja za put u bolji Balkan i za dobro svih na njemu. Poučna je i za nas, to jest za neke i u Crnoj Gori.  

Nema života bez suživota

Budući da se ovaj prilog radi u povodu 20. godišnjice genocida, imate li neku poruku za građane u BiH? 

- Nema života bez suživota. Daleki vjekovi formirali su aktuelni multietnički i višenacionalni svijet koji se zove BiH. Bosna je kosmos satkan od tradicije bogumilstva nadgrađene krugovima islama, pravoslavlja i katolicizma. Njima se, iako u minijaturi, pridružuje i judaističko iskustvo. Da bi taj kosmos nastavio svoj život i da bi ta ptica vječito širom raširenih krila ukrašavala pejzaž Balkana i Evrope, nužno je da se tvorci i vlasnici zla zauvijek oslobode od njega kako bi se svi oslobodili. Neka zato genocid u Potočarima bude posljednji u povijesti Bosne. Ujedno neka vjekovi obavežu i povežu sve građane, sve ljude Bosne da u ime budućnosti sintetički spoje najplemenitije iz prošlosti sa svojom sadašnjošću da bi na tom temelju sijala Bosna i u njoj cvjetala blagodat za sve njene ljude.