Rijetko je koji političar u Srbiji tako jasno, nedvosmisleno i iskreno osudio genocid počinjen u Srebrenici. Uradio je to među prvima u Srbiji. I u intervjuu za „Dnevni avaz“, povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici, Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno demokratske partije (LDP) Srbije, političar kojeg ponekad nazivaju i savješću Srbije, ponovio je svoje stavove kada je u pitanju srebrenički genocid, ali i ostali zločini počinjeni u BiH. 

- Izražavanje stava o Srebrenici nije nešto što smijemo svesti na puko ponavljanje kada nas neki tužni i tragični jubileji na to podsjeti ili primora. Odnos prema genocidu koji je tamo počinjen govori o tome kakvi smo ljudi, šta smo bili i šta ćemo postati. Odnos prema strašnoj tragediji koja se tamo dogodila je lakmus-papir koji nas svrstava na pravu ili pogrešnu stranu u jednom, nikad završenom sukobu, u borbi za stvaranje civilizovanog, modernog, pravednog i slobodnog društva - poručuje Jovanović.

Iskočili iz sistema

Kako Vi komentirate činjenicu da i 20 godina kasnije većina političara u Srbiji ne želi javno izgovoriti da se u Srebrenici dogodio genocid?

- Iako je genocid u Srebrenici najstrašniji pojedinačni zločin počinjen u ratu u Bosni, on, nažalost, nije bio izolovan slučaj i incident koji se desio tako što su u ratnom ludilu neki ljudi prosto, slučajno iskočili iz nekog sistema pa učinili nešto što je strašno, ali je, ipak, izuzetak od načina na koji su se ponašali tokom ostatka rata ili su radili nešto suprotno sopstvenom pogledu na svijet. 

Nažalost, ako pogledate nemilosrdne ratne statistike, čak i bez uvida u dobro čuvane vojne ratne arhive, po brzini kojom su istrebljivani bošnjački civili, po desetinama hiljada ljudi pobijenih u samo nekoliko mjeseci sukoba koji je trajao godinama, vidi se da su ti zločini činjeni planski i sistemski i da zbog toga optužuju mnogo gore, teže i šire nego što to bilo kakav sud može uraditi. 

Ogledalo u koje se svi trebamo pogledati nije nimalo lijepo, to suočavanje sa sopstvenom prošlošću i grijesima u njoj nije lako i pred mnogo jednostavnijim iskušenjima nego što je genocid u Srebrenici. Ipak, bez tog suočavanja nikada nećemo ozdraviti kao društvo, niti će ozdraviti region koji nas okružuje. Iako danas postoje neki pozitivni pomaci, iako neki ljudi smiju glasno govoriti o greškama iz sopstvene prošlosti, mjera u kojoj to naše društvo radi i dalje je sramno mala. Razlozi za takvo ponašanje previše su banalni da bih ih nabrajao i svi ih znamo. 

Ono što, također, znam jeste da nikada neću prestati da insistiram na tome da se stvari zovu pravim imenom, da se krivi kazne i da se žrtve ne zaborave. Pred nama je sigurno duga bitka, ali mi se, jednostavno, ne smijemo povući.

Kako komentirate to što ni ove godine, prema svemu sudeći, najutjecajniji ljudi iz državnog vrha Srbije neće biti u Potočarima 11. jula?

- Mene mnogo više od toga brine šta svi ti ljude rade ostala 364 dana godišnje čak i kada dođu u Potočare i naprave neki mali, simboličan, pozitivan gest. Dolazili su ljudi ovdje i ranije. Eto, neki su se i izvinjavali. Ali, skoro niko nije odolio, zbog svoje slabosti, zbog nedostatka vizije i ideje, zbog nerazumijevanja suštine promjene sistema vrijednosti, zbog nerazumijevanja suštine kažnjavanja krivaca, da na kraju opet pali te nacionalne i šovinističke vatre, da glumata neki naopako shvaćen patriotizam, da ljudima opet gura ludačke ideje u glavu i da nas danas, na kraju, dovede tu gdje smo, da se opet gledamo s nepovjerenjem i da dvadeset godina poslije rata, skoro dvadeset miliona ljudi, koji žive u razvaljenim i nedovršenim državama, jedni na druge škripimo zubima. 

To je mnogo veća briga od tog hoće li progutati svoju sramotu što nisu dolazili ranije pa doći ovdje i pokušati da zavrijede taj oproštaj koji traže.

Ni 20 godina kasnije ni većina političara u Republici Srpskoj zločin u Srebrenici ne želi nazvati genocidom uprkos pravosnažnim presudama zločincima?

- Ja, nažalost, ono što rade političari iz Republike Srpske danas, kao i prije dvadeset godina, vidim kao refleks politike koja se vodi u Beogradu. Kada u Beogradu bude postojala jasna ideja da se država i, što je još važnije, društvo odrede prema genocidu u Srebrenici, kada bude postojala ideja da se Bosna uredi tako da ljudi u njoj žive zajedno, kada bude postojala ideja da se pomogne Bosni da postane normalna i funkcionalna država, kada prestanemo vidjeti smisao svog postojanja u mjeri u kojoj uspijevamo sabotirati normalan život u Bosni, onda će i ti refleksi političara u RS izgledati drugačije.

Do tada njihovo ponašanje će biti ovakvo kakvo je, mala devijacija zvanične beogradske politike.

Neodlučno i kilavo

Kako komentirate odnose Srbije i BiH danas? Činjenica je da Srbija ima potpisan sporazum o paralelnim vezama s Republikom Srpskoj, ali ne i s Federacijom... 

- Bez obzira na to koliko su žilavi dijelovi državnog aparata u Srbiji kojima odgovara život u statusu quo, kojima se dopada region u vakuumu jer su nesposobni da se promijene pa sabotiraju i svaku promjenu u svijetu oko sebe, čak i oni koji prave stalne fiktivne specijalne odnose, oni koji šalju pijane kozake na svečanosti u Republici Srpskoj, oni koji krive i izmišljaju historiju, koji žive od pogrešno shvaćenih mitova, čak i oni znaju da je politika kojom su uništili cio naš region mrtva i da je mogu samo ponekad vaditi, za jeftinu upotrebu, za skupljanje jeftinih poena na nacionalnoj politici ili za sabotiranje evropskog puta kojim Srbija za sada, sporo, neodlučno i kilavo, ipak nekako hoda. 

Sve specijalne veze vrijedit će ništa dok cijeli region ne bude integrisan u skup stabilnih i prijateljskih država i zatim u Evropsku uniju. Taj put bit će težak i dugačak. U Srbiji je danas čak teško vidjeti ko se i u kojoj mjeri njime želi kretati. Ali, moramo gurati naprijed kako god znamo, moramo tražiti saveznike za taj posao kod svakog ko je spreman da ga radi. Ljudi su odavno umorni, hiljadu puta prevareni i razočarani, ali svaki drugi put, osim da polako i strpljivo gradimo svoju budućnost, donijet će nam još veća razočarenja i tragedije.

Pretresti i vrhove bitnih državnih institucija, utjecajnih medija, Crkve

Šta očekujete od presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću? 

- Naravno da je prije svega neophodno da zločinci budu osuđeni, naravno da je strašan problem što neki nisu i nikad neće biti osuđeni, ali to je na kraju, ipak, manji dio problema. Ako pogledate Srbiju prethodnih petnaestak godina, a to u nekoj mjeri važi i za ostale države koje su ratovale devedesetih, uvijek je rješavanje problema hapšenja i suđenja nekog od optuženih shvatano kao kraj problema suočavanja s prošlošću. 

Nažalost, ja tu vidim samo početak. Naša društva nigdje se neće pomjeriti dok se isto onako kao što se pretresaju državni i vojni vrhovi ne pretresu i vrhovi bitnih državnih institucija, uticajnih medija ili Crkve.

Stidljivi znaci osvješćenja 

Negiranje genocida 20 godina kasnije čini se da je jače nego ikada. Kako to komentirate? 

- Mislim da sam na ovo pitanje dijelom odgovorio. Nemam do kraja izgrađen stav o tome da li je negiranje jače nego ikada. Iako je svijest o tome šta se desilo u Srebrenici nedopustivo mala, iako je previše vremena prošlo da bi ćutanje bilo ovoliko, iako postoje brojne ekstremističke grupe koje ovaj genocid s jedne strane negiraju, a s druge mu se raduju, mislim da, ipak, neki političari danas o njemu govore otvorenije nego ranije, samim tim i neki dio društva mijenja sliku i uz sve mračne dijelove slike srpskog društva postoje neki stidljivi znaci osvješćenja.