Tužnija slika stanja bosanskog naroda od one prekjučerašnje na kojoj se sarajevski penzioneri otimaju za nekoliko kilograma krompira i luka, koje su na ulicama Sarajeva dijelili nezadovoljni poljoprivrednici, odavno nije viđena u javnosti.
Ispružene ruke i guranje nemoćnih staraca i još nemoćnijih žena, uz dovikivanje „daj meni“, „daj meni“ pokazali su svu bijedu na koju su osuđeni najstariji stanovnici naše zemlje, i to najmanje svojom krivicom.
Usto što im penzije više liče na uličnu sadaku nego na produkt njihovog časnog dugogodišnjeg rada i što tu sadaku moraju da čekaju po 15 i više dana da im se isplati, otimanje za vrećicu darovanog krompira mnogi su doživjeli kao nuždu u kojoj su bili prisiljeni na samoponiženje.
Svaka zahvala poljoprivrednicima koji su, da bi pokazali očaj u koji ih je dovela neodgovorna država, uradili dobro djelo time što su svoje proizvode dijelili najugroženijima. Jer ko to zna koliko je prekjučer, među penzionerima koji su se otimali za vrećicu krompira i luka, bilo onih koji su tim darovanim povrćem u ove ramazanske dane osigurali sebi iftar ili ručak barem na nekoliko dana? Mnogo, sigurno mnogo!
- Neka dođu političari da vide dokle su doveli narod – poručila je jedna od nana koje su čekale red za svoju vrećicu krompira, svjesna da ona nije kriva za stanje u koje je dovedena, već oni koji su plaćeni da se brinu za državu i upravljaju njome.
Poziv političarima nane sa Soukbunara teško da je ko od njih čuo. Jer oni se, umjesto vođenjem države na način da se u njoj živi bolje, jedino dobro bave smjenama i postavljenjima, a u ove ramazanske dane, dodatno, i organiziranjem kadrovskih iftara i sijela. Licemjeri!
