Kladim se da je za Adisadu Dudić malo ko čuo u Bosni. No, njeno ime trebalo bi biti na naslovnim stranicama svih bh. novina. Ne zbog toga što je ova mlada žena advokat u vašingtonskom uredu pravne kompanije s globalnim znanjem “Fragomen, Del Rey, Bernsen & Loewy”, koja ima svoje podružnice u 17 američkih država i još u više od 30 država u Evropi i Aziji, već zato što je ove sedmice, bolje nego ijedan političar, Adisada održala čas historije u sjedištu Ujedinjenih naroda u Njujorku. 

Civilizacijsko saosjećanje

Ona je jedna od preživjelih žrtava genocida u Srebrenici. I upravo njoj su se prije nekoliko dana diplomatski vidno naklonili ambasadori najmoćnijih zemalja, poput američke predstavnice u UN-u Samante Pauer (Samantha Power) i glavnog britanskog diplomate Metjua Rajkrofta (Matthew Rycroft). Oni su svoje govore o Srebrenici započeli obraćanjem Adisadi. 

I poštovani rabin Artur Šnajer (Arthur Schneier), koji je u Srebrenici 2012. godine, kao Obamin izaslanik, održao nezaboravni govor, ovaj put kroz suze se obratio mladoj Bosanki: “Da, ja razumijem tvoj bol”, rekao je čovjek koji je preživio holokaust. 

Hvala i odlazećoj ambasadorici BiH u UN-u Mirsadi Čolaković, koja je, nasuprot nekih protivljenja iz Sarajeva, u Njujorku organizirala ovakvo impozantno okupljanje u UN-u - da govorimo o razumijevanju boli! 

Razumjeti tuđu bol je, naravno, najveće dostignuće civilizacije! Negirati tuđu bol, omalovažavati tuđu patnju, iz bilo kojih razloga, od neznanja do političke drskosti – ne priznati strahotu koja se nekom dogodila, pored primitivizma - sami je civilizacijski patos. 

Pa zašto onda oni koji slove za vođe srpskog naroda, čiji je Aleksandar Vučić sada najistureniji politički igrač, ne žele  izgovoriti kako je strašni zločin u Srebrenici bio genocid?! Zar i to nije samo dno licemjerja! Onog koje nas opet može odvesti u neki civilizacijski sunovrat! 

Braneći svoje pravo na sjećanje o tome kako je protjerana iz Srebrenice, ali i obavezu čovječanstva da stvari naziva pravim imenom, bježeći, dakle, iz poretka haosa, koji joj je bio namijenjen kroz nestanak na hiljade njenih komšija, prijatelja i rođaka, Adisada je iz UN-a poručila da se Srebrenica može nazivati samo pravim imenom!

Adisada Dudić bolje nego ijedan političar održala čas historije u sjedištu UN-a 

Zaslužiti pravo

- Nazivati ono što se dogodilo u Srebrenici 1995. bilo kojim drugim imenom osim genocidom, bilo da se izgovara da je to bio masakr, katastrofa ili bilo šta drugo, ne samo da sprečava mogućnost pomirenja već učvršćuje negatore genocida - poručila je Adisada i dodala:

- To trivijalizira bol i patnju žrtava genocida, ponovo žrtvuje preživjele i minimalizira grozotu zločina - posvjedočila je, a onda i pravno obrazložila:  

- Negiranje ne čini da fakti nestanu. To ne mijenja prošlost i svakako ne briše memoriju. Opasnost šutnje i posljedice mržnje i ravnodušnosti su i dozvolile da se genocid u Srebrenici dogodi!

Ova očito briljantno jasna Bosanka, kojoj je sudbina, kao i Samanti Pauer, dodijelila da postane Amerikanka, dokaz je da na hiljade mladih i vrlo obrazovanih bh. državljana, posebno u Americi, nisu spremne na šutnju. Oni koji negiraju genocid u Bosni - na to moraju računati! Čak da ga cijeli svijet počne zaboravljati, uključujući i umorne i iscrpljene Bosance i Hercegovce u BiH, bosanski Amerikanci sigurno neće, jer to osjećaju kao svoju civilizacijsku obavezu. 

Adisada je, ustvari, reafirmirala kriterije ko ove, 2015. godine, može zaslužiti pravo na “srebreničku putovnicu”. U Srebrenicu može putovati samo onaj ko je u stanju izgovoriti da je tamošnji zločin, u kojem je za samo nekoliko dana sistematski pobijeno više od 8.000 ljudi, bio genocid. 

Nikakva intervencija ili poruke odobravanja Evropske unije, slikanja ispred Bijele kuće, obećanja da će Srbija umanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu ne mogu Vučiću kupiti “pasoš” za Srebrenicu ako on ponizno i radi svoje Srbije ne prizna da se u susjednoj BiH dogodio genocid. Jedino taj ključ otvara kapije Srebrenice! 

Više od medijskog cirkusa, i sasvim pogrešne retorike, kako su “Bošnjaci odbili (njegovu) ruku pomirenja” (?!) - jer su doveli u pitanje njegov dolazak u Potočare dok je osvetoljubivo tražio izručenje Nasera Orića u Beograd, bilo bi Vučićevo prostodušno priznanje šta se 1995. dogodilo u Srebrenici. 

Svi oni koji ga iz bosanskih političkih vrhova prizivaju ili iz međunarodnih političkih krugova ohrabruju da Vučić ode u Srebrenicu trebali bi od njega zahtijevati da bezuvjetno prizna i izgovori ono što prekida traumu, a ne što je produžava: u Srebrenici se u julu 1995. dogodio genocid nad Bošnjacima! Tako se staje na stranu civilizacije!

- Za one od nas koji smo preživjeli na jedan ili drugi način, mi se sjećamo jer jednostavno ne možemo zaboraviti. Naša sudbina, za bolje ili gore, je da damo glas desetinama hiljada onih koji su zašutkani zauvijek ili su još traumatizirani da govore - poručila je iz UN-a Adisada Dudić. A ona će još dugo govoriti u ime civilizacije. 

U Srebrenicu može putovati samo onaj ko je u stanju izgovoriti da je tamošnji zločin, u kojem je za samo nekoliko dana sistematski pobijeno više od 8.000 ljudi, bio genocid