KOLUMNE

Počasti i šamari

Komentar dana

Autor:Faruk VELE ([email protected])

3.7.2015

Rijetko kad su građani BiH imali osjećaj da ih svijet razumije. Da se ne lažemo, mnogo puta ni svijet s razlogom nije razumio nas i naša beskrajna balkanska skretanja. 

Uostalom, posljednjih godina ionako imamo utisak da su svi od nas digli ruke. Ali, u boli koju osjećamo u povodu predstojeće 20. godišnjice genocida u Srebrenici, čini se da civilizirani svijet nikada nije više saosjećao s Bosancima i Hercegovcima. "Cvijet Srebrenice" na reveru generalnog sekretara UN-a Ban Ki-muna i njegov potresan govor u kojem je kazao da će "pamtiti Srebrenicu dok je živ", jesu mehlem za naše žive rane, iako s gorkim osjećanjem zbog dvije decenije zakašnjenja. 

Da, nema sumnje, svijet nije spasio Srebrenicu jula 1995. godine. Ali, priznanje prvog čovjeka UN-a da je ostavljena enklava "najtamniji trenutak u historiji UN-a", daje nadu da će taj isti svijet spriječiti neke druge srebrenice ili makar poneke od njih. Uz sve, to je velika moralna pobjeda žrtava Srebrenice kojima je bilo namijenjeno da nestanu u tišini. 

No, riječi neće biti dovoljne. Zato poruka hrabre Samante Pauer (Samantha Power), ambasadorice SAD pri UN-u, da "SAD nikada neće zaboraviti Srebrenicu" i da će "tragati za pravdom do kraja svijeta" jeste ohrabrenje da, nakon što je svijet jednom umro u Bosni, neće biti dozvoljeno da zlo i konačno pobijedi i da se po zločinačkom šablonu nastavi daljnja destrukcija ove države. 

Ali, zalud je sve to kada institucije BiH svakodnevno sipaju so i udaraju šamare žrtvama, majkama Srebrenice. Jedan od takvih je jučerašnje oslobađanje Aleksandra Cvetkovića, pripadnika Mladićevih falangi, koji je terećen za učestvovanje u ubistvu 900 srebreničkih Bošnjaka u Branjevu. 

Odgovornost za to, između ostalih, snosi i Tužilaštvo BiH, te posebno postupajući tužilac, sveprisutni Dubravko Čampara, koji u sveopćoj jurnjavi za popularnošću i vrhovima vlasti nije stigao uzeti u obzir sve pravne zamke, pa će još jedan zločinac mirno odšetati van zemlje. Zaista, nema te geste iz svijeta koju naši "babini sinovi" neće survati u blato vlastite neodgovornosti, nesposobnosti, ali i okeane svoje pohlepe.