Rudari ukazuju na nepravilnosti u upravi, rudari upiru prst u kriminal, rudari traže pomoć za spas svoje industrije na izdisaju. Oni traže pravdu, traže istinu, oni traže zasluženo za sve, a onda za svoje kolege i sebe.

Komorati su i u prethodnom sistemu bili okidač bitnih društvenih promjera, jer je važila ona da "kada njima dođe dogrla, onda je baš belaj".

Duboko, stotinama metara pod zemljom, kopajući u njedrima zemlje bosanske crno zlato, rudari imaju samo srce i lopatu. I zdrav razum koji ih održava u onakvim uvjetima. Od rudara danas, prema svemu sudeći, kriju istinu.

Da su rudnici u gubicima, zašto im se ne uplaćuje staž i zdravstveno osiguranje. Osim što se time šteti njima, uništavaju se i zdravstvo i penzijski fond. Sve zbog mira u kući. Naručuju se basnoslovno skupe studije, koje su kontradiktorne jedna drugoj. Odugovlači se reći istinu, napraviti ozbiljnu strategiju. Pomoći rudnicima, a i rudarima u njima.

Rudarima prije strpljenja ponestaje opreme, a zbog lošeg planiranja u državi prepunoj uglja, ponestaje čak i uglja. Dovoljno je jednom sići u jame poput Bile i Raspotočja te vidjeti svu nemoć i neznanje onih koji su preplaćeni da se brinu o rudarima, o uglju, o energiji, o državi.

Dok se u udobnim foteljama na površini planiraju odmori, biraju termini i destinacije, duboko u utrobi zemlje bosanske i hercegovačke rudari će i ovo ljeto strpljivo čekati da neko ozbiljno razmisli i donese odluku - šta i kako dalje s rudnicima, rudarima... jer ovako više ne ide. S opremom i načinom iz 19. ušlo se u 21. stoljeće i već tako 15 godina.

Tek povremene rudarske bune (ili, ne daj Bože, nesreće) vrate rudare na početak vijesti, naslovnice. Ipak, osim vremena, vidljivo je da rudarima sve više nedostaje i strpljenja, sabura, koji ih je krasio svih ovih godina, decenija. A kada rudari progovore, čut će se njihov glas daleko, daleko, mnogo dalje nego što oni silaze da osiguraju energente za tople i osvijetljene urede političara i vlasti.