Godine, ma koliko se nizale jedna za drugom, nikada neće popuniti prazninu koju u svom srcu nosi Ramiza Hujdur, supruga neustrašivog, harizmatičnog i netipičnog komandanta Armije RBiH Midhada Hujdura Hujke.
Danas će ona zajedno sa svojim kćerkama Elvinom, Enitom i Editom i unukom Daninom položiti cvijeće i proučiti Fatihu na mezaru njihovog voljenog Mite, legendarnog komandanta Prve mostarske brigade Četvrtog korpusa Armije RBiH, „zlatnog ljiljana" i brigadnog generala, koji je poginuo prije tačno 22 godine prilikom oslobađanja Sjevernog logora od HVO-a, nakon čega je Mostar spojen s ostatkom slobodne teritorije.
Sto odluka
Ramiza svog Mitu ne može spomenuti bez suza. Koliko joj je teško bilo svih ovih godina, samo ona zna. I to od trenutka kada je, kao 31-godišnjakinja, ostala uskraćena svoje ljubavi, oslonca i podrške, a u naručju joj tri djevojčice koje su tada imale 12 i devet godina te 18 mjeseci.
Legendarni Hujka: Neustrašivi borac
- Ne mogu da ne plačem, jer moja djeca odrasla su bez njegove ljubavi. Nije lako odgajati djecu bez drugog roditelja, kada moraš sam donositi odluke. Sto sam odluka, što se kaže, donijela, a često sam se pitala: Bože, jesam li postupila ispravno. Hvala Bogu, djeca su mi zdrava, slušaju me, poštujemo se uzajamno i on bi sigurno danas bio ponosan na sve tri svoje kćerke, a pogotovo na Danina - kazala nam je Ramiza uoči 22. godišnjice.
Bila mladost
Svaki put kada dođe na Šehitluke 30. juna, koji je za istinske patriote Mostara dan dostojanstva, ponosa i sjećanja, Ramizi su pred očima samo slike tih događaja, mladića koji su zajedno s njenim Mitom dali život za ovaj grad i BiH.
- Dovoljno je pogledati njihova godišta. Sve je to bila mladost. A, zasigurno, moj Mito i njegovi saborci nisu se borili za ovakav Mostar. Borili su se za jedinstveni grad i jedinstvenu BiH. Da su bogdo živi... Često se pitam da je Mito živ, šta bi još bilo - govori nam Ramiza.
Dolaze samo još najbliži
Sve ove godine Ramiza i njene kćerke žive skromno. Nikada se, kaže nam, ona i djeca nisu eksponirali. Njena misija bila je da svoje kćeri izvede na pravi put.
- Posljednje tri-četiri godine od predstavnika JOB-a niko nam ne dolazi. Ranije su dolazili. Možda smatraju da je dovoljno što se sretnemo na Šehitlucima ili u Sjevernom logoru. Ja njihove posjete, zapravo, i ne očekujem. Dođu naši prijeratni prijatelji, moje sestre, rodbina, moji najbliži - kaže ona.
