Mostarcu Bobi Jelčiću, hrvatskom i bh. reditelju, oficijelni teatar je nezanimljiva činjenica. Jedan je od najnagrađivanijih teatarskih reditelja, ali ne u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje uglavnom režira, već u Evropi. Čini se da nije bilo važnijeg evropskog teatarskog festivala na kojem Jelčić nije gostovao sa svojim ostvarenjima. 

Tako se nedavno vratio iz Beča, s najprestižnijeg srednjoevropskog teatarskog festivala u Evropi "Wiener Festwochena", gdje je "Galeb", kojeg je prema Čehovljevom djelu postavio u Zagrebačkom kazalištu mladih, četiri puta uzastopno izvođen i svake večeri bio praćen ovacijama. 

Velika popularnost

O "Galebu", s kojim je zabilježio veliku popularnost na evropskim pozornicama, kao i o tome hoće li ovu predstavu vidjeti bh. publika, Jelčić govori u intervjuu za "Dnevni avaz". 

Jelčić komentira koliko se u njegovoj drugoj filmskoj priči provlače vlastita iskustva rastavljenog roditelja, budući da iz braka s glumicom Natašom Dangubić ima sedmogodišnju kćerku Lolu. Također, vrlo otvoreno priča o odnosima u rodnom Mostaru.

Evropska kritika je sjajno percipirala predstavu "Galeb", publika, također, od Pariza do Modene, a u Beču pogotovo. Kakve su Vaše impresije iz Beča?

- Pa, eto, sami ste rekli, a bolje da ste to rekli Vi nego ja. Iznenađujuće dobro. Ovacije, kritike, novinski napisi... Prepoznali su točno ono što smo s "Galebom" i Čehovom htjeli, čak puno bolje nego jedan dio javnosti, srećom, ne prevelik, u Hrvatskoj, koji dan-danas gleda s podozrenjem na predstavu, kao na nedopustiv eksperiment, kao igranje svetinjama. Zanimljivo je da, recimo, bečka kritika upravo taj eksperiment ističe kao jednu od najvećih kvaliteta predstave. Moja priča se, dakle, ponavlja. Prvo uspiješ vani, pa kod kuće. No, da ne davim dalje tim, bilo je dobro i točka. Da se ne hvalim, to nije na kraju ni pristojno. Hvala Bogu da postoji internet, pa svako za sebe, ako želi, može to istražiti.

"Galeb" širom Evrope, ali ne i u Sarajevu. Za razliku od filma s kojim ste gostovali, poziv za ovu predstavu niste dobili. Hoće li bh. pozorišna publika vidjeti uskoro "Galeba" i bi li Vam to bilo važno, budući da se uz Vaše ime veže BiH, u kojoj ste rođeni i živjeli i u kojoj žive Vaši roditelji, familija...?

- Mislim da bi taj poziv bio logičan. Kolege iz Sarajeva mi često postavljaju isto pitanje. Ne znam. Očito postoje razlozi, debeli. Moglo bi se tako paušalno reći - predstava nije kvalitetna i gotovo. Ali problem je što je uspjela vani. Sudionik je brojnih evropskih festivala, pa, eto, i sad možda najvažnijeg uz Avignon "Winerfest Wochena". Nekome bi pažnju pobudilo samo to. Ali ne i direktoru MESS-a (Dino Mustafić, op. a.). Mogao je vidjeti, imao je prilike, muva se non-stop po Hrvatskoj ,više je u Zagrebu u posljednje vrijeme od mene, ali, eto, on se nije udostojio niti da je, čisto informacije radi, dođe pogledati. Ili iz čiste znatiželje, da ne spominjem naše nekadašnje prijateljstvo. Ali sretno mu bilo. Mi, nas dvojica, živimo u paralelnim svjetovima i neka tako i ostane. Tu ću zastati da ne prljamo dalje ovaj razgovor. 

Postoje, očito, strogi kriteriji u koje se ja ne uklapam i neka ih, ja ih poštujem, žao mi je samo zbog Sarajeva, jer nekako ga osjećam kao svoj grad. Tako da je najbolje da, jednostavno, zaključimo - predstava je loša i ne zaslužuje poziv. Točka. Tako je lakše za sve.

Iako ste prije svega pozorišni reditelj, ne mirujete, izgleda, kada je film u pitanju, budući da radite na ostvarenju "Sam, samcat". Mediji u Hrvatskoj navode da su Vam iz HAVC-a pohvalili scenarij kao "intiman i hrabar, jasno i precizno napisan", ali i da se u Vašem novom ostvarenju prožimaju autobiografski elementi, budući da tematizirate probleme roditeljstva nakon razvoda braka...

- Sve ono čime se ja bavim, izlazi iz autobiografije. Mora, kako drugačije? Uvijek me zanimaju specifične okolnosti u kontekstu svakodnevnoga, u životu običnog čovjeka, tako i sada, dakle, stvar me zanima problemski, a ne intimno. Recimo, roditeljska briga, uz ogroman trud i razumijevanje i majke i oca, o djetetu nakon razvoda braka, i stupnjevi i prostori odgovornosti te prilagodba toj porodičnoj disfunkcionalnosti. Te teme se često obrađuju crno-bijelo ili tragično ili nešto tako definirajuće, što je, mislim, pogrešno - stvar treba rastvoriti i anatomski secirati, bez pritiska ideološkog ili kakvog drugog. No, stvari se tek razvijaju i ko zna u što će se to sve pretvoriti.

"Obranu i zaštitu", film o rodnom Mostaru, snimali ste u tom gradu i angažirali dosta lokalnih glumaca, između ostalog, i zbog specifičnog mostarskog govora. Poznato Vam je da se mostarski glumci i teatri nalaze u nezavidnoj situaciji. 

- Da, bore se za svaki komad vidljivosti, ali i za običnu egzistenciju. I rade, cijelo vrijeme ove, nazovi tako, krize, opstaju, surađuju, brinu se jedni za druge, podržavaju. Ne predaju se - i mislim da je to najvažnije, ne daju da ih vrag odnese. Unatoč financijskim minimumima i neriješenim statusima, oni opstaju kao da je sve u najboljem redu.

Specijalno mislim na Narodno pozorište i HNK. Eto, sad je izišlo "Ajmo na fuka" Dragana Komadine. Po onome što sam čitao u štampi, radi se o iznimno uspjeloj produkciji, ali i sad već, očito, dobro uhodanoj suradnji HNK-a i Pozorišta, svim protivnicima unatoč. Ti ljudi su pronašli put i način koji bi mogao postati smjer za sve strukture, u etnički pomiješanim područjima. Naprosto rade i žive zajedno. Kao da ih je zajednička neprilika inicirala na koheziju, pa su se, što bi rekao Branko Miljković, dobro snašli u toj neimaštini.

Malo i sporo

Dolazite u Mostar kad god Vam se, čini se, pruži prilika, ali, vjerovatno, ne onoliko često koliko biste voljeli. Jeste li preboljeli ono što se dogodilo s Vašim rodnim gradom, a o čemu ste progovorili u filmu?

- Nešto što se lako preboli, nije ni boljelo kako treba, kaže se negdje, ne znam više gdje. U nekoj pjesmi, valjda. No, to je neko emotivno gledište, kakvo mnogi nose u sebi, bolno više ili manje. Danas tako često za ljude s ovih prostora. No, s druge strane, praktično, to je važnije, a mislim na globalnu situaciju, stvari se odvijaju nikako ili sporo. Ta dugotrajnost zamara. Kao da je postao trend proizvodnja retorike, pa samim tim logično i - deficitarnosti praktičnog djelovanja. Ljudi govore, mediji prenose, novinari pišu, kolumnisti sugeriraju. Elite se, čitamo to svakodnevno, uglavnom bilateralno ili trilateralno dogovaraju, jedni s drugima, pa drugi s trećima, i tako se jezični fundus bogati, reciklirani govor ustaljuje, a praktično se, kako kažem, događa, malo i sporo, zapravo ništa. Osim birokracije. 

Šansa za novi početak

- Čovjek je, kao moj junak iz filma, logično izgubljen i nepovjerljiv. Ali stvari, čini se, sve više ispadaju iz ideološkog diskursa i fokusiraju se prema individualnim egzistencijama. Čovjek počinje razmišljati kako je nezadovoljan i gladan. To je možda šansa za neki novi početak. A ono što je bilo, bilo je i više se neće vratiti. Tu ne treba imati iluzija.

Akademija, teatar, film

Već neko vrijeme dogovaramo ovaj intervju. Stalno ste u obavezama, na probama... Šta radite trenutno i jeste li okončali Vaše profesorske obaveze na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?

- Pa da, stalno je nešto, nikako čovjek da ohane malo, da se odmori, da uspori, da zastane, kao da će sve propasti, kao da će se sve srušiti ako se on začas smiri, otpuhne, tek da zraka uhvati. Na Akademiji sam vodio petu, završnu diplomsku generaciju u ovoj školskoj godini, a u komisiji sam za ispite klasa na drugim godinama. 

U HNK sam počeo s novim projektom, radni naziv je "Na kraju tjedna", ali bi se uskoro mogao zvati i "Priprema reakcije" i to je jedan od naslova, možda čak ilustrativniji, budući da se radi o kolebljivcima koji se izdaju da to nisu, pripadnicima neke vrste samozadovoljne srednje klase. I onda, zatim, paralelno, polako startaju pripreme za film.