Sintagma Damnatio memoriae (uništenje sjećanja) nastala je uz osudu koju su senat i car Tiberije izrekli protiv Lucija Elija Sejana, jednog od najuglednijih i najmoćnijih Rimljana svoga doba, koji je kovao zavjeru protiv cara Tiberija i bio osuđen na smrt, a uz to je bilo zabranjeno i svako sjećanje na njega. Da bi se provela ta osuda, bili su porušeni svi kipovi tog moćnog čovjeka, sve inskripcije s njegovim imenom na građevinama, slavljeničkim stubovima vezanim uz njega, a bio je zabranjen i svaki drugi znak kojim se bilo ko i na bilo koji način mogao sjetiti da je taj čovjek uopće postojao.

Osobina političara

Osuda je željela postići da Sejan bude izbrisan iz sjećanja, a time i iz historije. Interesantno je da ma kako bilo sramno i pogubno ono što ljudi izmišljaju da bi ponizili jedni druge ili da bi se međusobno kažnjavali još za života, ne prezaju da osudu produžuju i preko granica života, pa na taj način kažnjavaju i historiju koja je dozvolila da u njoj živi takav čovjek. Taj običaj, kad je jednom bio pronađen, postao je omiljena praksa svih diktatora u odnosu na situacije, ljude i događaje koji su sadržavali zbivanja ili bili obilježeni učešćem ljudi koji su postali smetnja veličini onih koji su ih nadživjeli, a na koje bi bilo kakvo podsjećanje nosilo neugodne reminiscencije na nešto drugačije nego što je ono što se želi prikazati kao jedino moguće i što je jedino i bilo.

Prisiljavanje ljudi da misle da je historija sadržavala samo ono što im neko dopušta da u njoj vide, postalo je jedna od bitnih značajki ideoloških načina viđenja i predstavljanja historije. Taj način viđenja historije nazvan je nekritička historija, za razliku od kritičke, a to je ona koja u njoj vidi postojanje različitih mogućnosti od kojih su putem moći vladajućih ostvarene samo neke, a sve druge se eliminiraju, tako da izgleda da smo uvijek živjeli u jednosmjernoj historiji koja se od početka kretala samo u jednom pravcu i sadržala samo one mogućnosti koje su se i ostvarile.

Postoje dvije vrste odnosa ljudi prema sjećanju na historijske događaje. Jedna se može nazvati krađom i prisvajanjem tuđih sjećanja, a druga se sastoji u njihovom brisanju (damnatio). Ko god je iole ozbiljnije pratio ponašanje ljudi i njihov odnos prema prošlosti, mogao je primijetiti da vole uljepšavati svoju historiju, da tuđim događajima i djelima obogaćuju vlastitu biografiju, a to vrše prisvajanjem tuđih djela i izmišljanjem svoje uloge u događajima, prikazujući ih kao svoje djelo.

Naravno, to se čini prema značajnim i pozitivnim događajima. Nasuprot tome, mnogi ljudi se nekih događaja ne mogu i ne žele sjetiti. Oni kažu “nisam znao”, “nisam čuo”, ”nisam vidio”, “nisam bio tu”, jednako kao što u suprotnim slučajevima možemo čuti “sjećam se kada smo”, “mi tada odlučimo”, „tako smo dogovorili“ i sl.  Ta ljudska osobina postoji kod političara koji žele da se smatra kako je sve što su učinili bilo ispravno, a što im daje pravo da smatraju kako oni jedino mogu voditi javne stvari.

Prisvajanje tuđeg

Taj način govora je kod diktatora bio, a i sada je osobito naglašen. Gotovo da nema političara koji ne smatra da mu je providnost dala pravo da upravlja. Njihovi epigoni kažu da su oni takvi od samog rođenja, da su stalno mislili o narodu, kako je to na jednom mitingu prije četvrt stoljeća bilo rečeno za jednog koji je bio promoviran za vođu našeg naroda. Nakon što neko bude proglašen za izuzetnu osobu dolazi do pročišćenja njegove  historije od svih neugodnih događaja i od ljudi koji su bili učesnici i svjedoci zbivanja koja se smatraju autorskim djelom izabranog, ili od svjedoka onih događaja kojih se ne žele sjećati. Tako se stvara teren za prisvajanje tuđih ideja i iz sjećanja brišu njihovi stvarni autori.  

Zaborav i krađa su dva načina odnosa onih koji žele totalnu vlast, prvo, prema prošlosti, a zatim i njenim akterima. Sjećanje se ostvaruje identifikacijom vlastite prošlosti s historijom određene epohe, naroda ili sredine, ako je pozitivna, a ako nije, kako je to s nedavnom historijom slučaj, tada se na svaki način takva ličnost ograđuje od odluka koje su definirale tu prošlost. Tada su takvi ljudi, ideološke tvorevine izvan historije i stoje nad njom kao nekakvo priviđenje i kao da s tom prošlošću nisu imali nikakve veze.  

Uobičajeni način damnacije sjećanja sastoji se u uništenju dokumenata o postojanju nekih događaja, ideja, ljudi ili situacija u kojima određene ideje i ličnosti ne igraju odlučujuću ili, ne daj Bože, negativnu ulogu. S druge strane, najčešći način krađe sjećanja i događaja sastoji se u pripisivanju autorstva svih ideja, zamisli ili odluka vezanih uz njih. Klasični način takvog govora obilježen je frazama „kada smo mi“, „bilo kada sam ja“  itd., a sve se svodi na to da je određena ličnost bila autor svake situacije, govora, odluke ili postupka, kada je jedina govorila, odlučivala ili vodila stvari.

Radi se o pojednostavljivanju historije u smislu da se cijeli njen sadržaj veže i svodi na učinke mišljenja i djelovanja jednog čovjeka, a da se brišu svi drugi, ili da se ono što su mislili, predlagali, tražili, činili, pisali ili zastupali drugi prisvaja sebi. Tako se prisvajaju ideje, misli, stavovi, odluke, postupci, akcije, mišljenja, prijedlozi i čak i ljudi, posebno oni koji su već umrli i nisu više u stanju da govore u svoje ime. S druge strane se redukcijom svega što dokumentira ulogu drugih i onemogućava svođenje značenja događaja samo na jednog, briše i uništava i kao sjećanje i kao izvor i historijski dokument.