Miladin Vidaković, predsjednik Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH (SGV-PR), u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o ciljevima i prioritetima ove organizacije u narednom periodu te ističe potrebu popune Kluba Srba u Domu naroda Parlamenta FBiH, koji nakon prošlogodišnjih izbora, umjesto 17, broji 13 delegata. 

Vidaković se u ime SGV-PR ograđuje od stavova Milorada Dodika, predsjednika RS i SNSD-a, te ističe da je osnovno opredjeljenje nevladine organizacije na čijem je čelu projekat BiH! 

Politička težina

Nedavno je održana sjednica izborno-izvještajne Skupštine SGV-PR na kojoj su usvojeni važni dokumenti i zaključci. 

 - Prvo bih rekao da smo Skupštinu ciljano održali 22. maja, na dan kada je Bosna i Hercegovina 1992. godine primljena u Ujedinjene nacije i kada se na taj dan ispred zgrade te međunarodne institucije zavijorila bosanskohercegovačka zastava. Na taj način smo htjeli poslati poruku Srbima u FBiH da držimo do tog značajnog datuma, a istovremeno smo htjeli poslati istu tu poruku onima koji o nama baš i ne vode računa, a to su vlasti u Republici Srpskoj. Druga važna činjenica u vezi sa Skupštinom je ta da smo usvojili dokument o zahtjevu za popunu Kluba Srba u Domu naroda Parlamenta FBiH koji, umjesto 17, broji 13 delegata. Zahtjev je upućen Centralnoj izbornoj komisiji, OHR-u, OSCE-u i Uredu specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH. 

Smatramo da se svi trebaju uključiti u otklanjanje ovog nedostatka kako bi se otklonila diskriminacija srpskog naroda u FBiH i ostvarila njegova ustavna ravnopravnost u Domu naroda. Ostajemo uporni i u opredjeljenjima koja smo utvrdili još u davnom periodu borbe za ravnopravnost svih naroda i pojedinaca na području BiH. Nećemo odustajati od naših osnovnih principa, počevši od prioriteta koji je i dalje povratak svih na svoje, aktivnije uključivanje u izmjene Ustava, kao i rad na unapređenju tolerancije i pomirenja.

Srpsko građansko vijeće od ratnog vremena, kada je formirano, često je bilo na meti raznih napada, uglavnom iz RS, je li i danas tako?

- Mi smo specifična nevladina organizacija čiji rad sasvim sigurno ima i političku težinu, s obzirom na to da je formirana u ratno vrijeme 1994. godine, a čija osnovna ideja je bila i ostala projekat BiH. Poznato je da je ova organizacija smetala mnogima u ratu, a nekima smeta i danas.

Kome konkretno i znači li to da trpite neke pritiske?

- Ne znam može li se nazvati pritiskom, ali sigurno podrške našem radu, našim opredjeljenjima, našim programskim projektima nema. Svugdje u svakoj prilici u nas se upire prstom, kao u nekog ko nije poželjan da bude u Sarajevu, u FBiH, da djeluje na način na koji djeluje. Čini mi se da ponekad od zvaničnika, pa i nekih nevladinih organizacija iz RS, ima i poziva ne tako jasno izraženih, ali mi ih prepoznajemo, za iseljavanje Srba iz Sarajeva, iz FBiH, što mi, naravno, nikada nećemo prihvatiti. Zbog toga i dolaze razni povici, da kažem grubo, i pljuvanje na stanje, a i broj Srba u Sarajevu iako ni mi nismo zadovoljni što taj broj nije veći.

Koliko danas Srba živi u Sarajevu i u FBiH?

- Nemamo precizne podatke, ali baratamo brojem od 35.000 do 40.000 stanovnika Sarajeva srpske nacionalnosti, koji su ili ostali poslije rata tu ili se vratili. Broj povratnika u Sarajevo je bio puno veći pogotovo u periodu nakon 2002. godine, kada je Ustavni sud BiH, odnosno visoki predstavnik, donio odluku o konstitutivnosti naroda. U tom periodu bile su desetine hiljada porodica koje su se vratile u Sarajevo, međutim, svi oni problemi koji su dočekali povratnike doveli su do toga da ipak ne ostanu svi trajno živjeti ovdje.

Zapošljavanje Srba 

Šta je najveća prepreka njihovom povratku i ostanku u glavnom  gradu BiH?

- Odluka o konstitutivnosti naroda bila je korisna i imala je efekta, ali pitanje je koliko vlasti u FBiH, a pogotovo u RS, stoje iza realizacije amandmana na entitetske ustave. Ako znamo da su uglavnom prevaziđeni problemi bezbjedonosne prirode, ono što je problem i što utječe na položaj i svakog Srbina i svakog Bošnjaka i svakog Hrvata i svakog građanina druge nacionalnosti, ne samo u Sarajevu nego na cijelom prostoru BiH, jesu problemi socioekonomske prirode.

 Ranije ste isticali da se u državnim institucijama u Sarajevu zapošljavaju uglavnom Srbi iz RS, dok za one iz Sarajeva i ostatka FBiH nema mjesta. Je li i danas tako?

- Maltene na prste se može izbrojati broj zaposlenih Srba iz FBiH u državnim institucijama. To je odraz odnosa političkih moćnika prema Srbima u FBiH. Nešto bolja situacija je u organima FBiH, ali moram vam reći da se i tu može učiniti više. Taj odnos nije ni približan kakav bi morao biti u odnosu na ono kako je regulisano sukladno i izbalansirano popisu stanovništva iz 1991. godine. Posebno je pitanje koliko ih je na rukovodećim mjestima u prosvjeti, zdravstvu, pa do velikih javnih preduzeća. Suštinska prepreka povratku je nemogućnost zaposlenja. 

Koliko je razlog za to nacionalnost, a koliko korupcija i nepotizam?

- Sveukupna situacija u bh. društvu vjerovatno utječe da praktično ni najbolji i najstručniji Bošnjaci i Hrvati ne nalaze prolaz u organima o kojima govorim, odnosno rijetko najstručniji bivaju primljeni na takva mjesta. Imamo primjer da danas u kabinetu potpredsjednika FBiH iz reda srpskog naroda Milana Dunovića među devet zaposlenih je samo jedan Srbin i to čovjek koji je prije bio ugostitelj, ako imam prava saznanja, sa srednjom školom je zaposlen kao savjetnik. Želim još nešto reći da ne budem krivo shvaćen. Kada je u pitanju povratak građana srpske nacionalnosti, u grad su se uglavnom vraćali ljudi poznijih godina i jedan broj mladih ljudi koji su se brzo povlačili u neka mjesta i sredine gdje će brže doći do bilo kakvog zaposlenja.

Kako Vi doživljavate izjave Milorada Dodika, predsjednika RS i SNSD-a, koji uporno negira državu BiH, negira genocid u Srebrenici, koji kaže da je Sarajevo Teheran i koliko te izjave štete i Srbima u FBiH?

- Prvo da kažem, dobro nam štete, a bilo bi prirodno da ljudi iz RS, pogotovo oni na značajnim pozicijama kao što je Dodik, imaju drugačiji odnos prema Srbima u FBiH, konkretno Sarajevu. Naši stavovi u odnosu na ovo što pitate se apsolutno i u potpunosti razlikuju od gledanja Milorada Dodika. Mi ne možemo prihvatiti da je Sarajevo Teheran. Sarajevo nije ono što je bilo prije rata. I mi, Srbi, koji smo ostali i koji smo se vratili svjesni smo te činjenice, uostalom svjesni su toga svi drugi građani koji žive u Sarajevu, pogotovo koji su tu rođeni i koji su tu proveli svoju mladost. Međutim, takvim ponašanjem i takvom politikom kakvu pokušava da nametne Dodik neće pomoći ni Srbima ni našem glavnom gradu. Naravno, ne može puno ni naštetiti, ali nanosi štetu jednoj ukupnoj atmosferi koja se stvara u BiH, a pogotovo na putu ka euroatlantskim integracijama, za koje je i ovakva vlast kakva je potpisala neke važne dokumente da napravimo iskorak. 

Evo i u slučaju posjete pape Franje Sarajevu, tog veličanstvenog događaja, ne samo za Sarajevo nego cijelu BiH i region, Dodik očigledno nije mogao da podnese takvo nešto veličanstveno, možda poslije Olimpijade i najveće dešavanje takve vrste u BiH, pa je otišao u Beograd i otuda nam poslao poruku koja je ružna i koja predstavlja novo pljuvanje na glavni grad pa i, između ostalog, na nas, Srbe, koji ovdje žive. Ne volimo ta prebrojavanja građana Sarajeva, pogotovo određivanje boje krvnih zrnaca u našem gradu kojem mi pripadamo, a mi u SGV-u pokušavamo da popravimo ono što nije dobro u gradu. Prema tome, nama treba pomoći, a ne na takav način odmagati.

Koliko SGV-PR uspijeva ostvariti dijalog s vlastima i realizirati svoje ciljeve i zahtjeve.

- Volio bih da SGV-e, ali i druge nevladine organizacije imaju veći utjecaj na ukupna zbivanja u našoj zemlji. Pokušavamo metodom pritiska na ovakve vlasti kakve imamo, a nismo zadovoljni njima, da napravimo neke promjene. Uvjeren sam, a to su i zaključci posljednje Skupštine, da ćemo biti sve više i tačka otpora ovakvom ponašanju vlasti, ne samo u Kantonu Sarajevo nego na svim nivoima. Stanje u zemlji je takvo da na njega moraju utjecati civilno društvo i građani pojedinačno. Ne vjerujem da se ovo više može tolerisati. I ovu dobru želju ispoljenu kroz britansko-njemačku inicijativu da se najzad stanje u našoj zemlji promijeni ne bi bilo dobro da je vlasti blokiraju. A evo vidimo da to djelimično rade obje entitetske vlade, pa i neki drugi nivoi vlasti. 

Mi u nevladinim organizacijama moramo biti malo i agresivniji, naravno boriti se na demokratski način i metodama kojima nam dozvoljavaju zakoni. SGV je dosta aktuelnih pitanja iz društvenog i političkog života tražio zajedno s Hrvatskim narodnim vijećem i Vijećem kongresa bošnjačkih intelektualaca i u posljednje vrijeme “Krugom 99”. Treba nam i veća podrška medija. Osim Kantonalne televizije, nijedan javni servis nije pratio našu skupštinu.

Morao sam otići, ali sam se vratio

- Ne volim govoriti o sebi. Ali, i činjenica da sam se vratio iz Škotske, odnosno Engleske, gdje sam sahranio suprugu, i da svoj grad doživljavam ponovo na način kako sam nekad rastao i razvijao se u njemu, govori da se treba vraćati i živjeti sa svojim gradom i da treba dati doprinos da bude najbolje, da dođemo do pravih vrata i ljudi koji mogu promijeniti stanje u ovom našem gradu. Morao sam početkom rata otići s moje voljene i rodne Ilidže, jer oni koji su je u to vrijeme kontrolisali mislili su da moja nacionalna pripadnost određuje i moju političku opredijeljenost, što nije bilo tako. Uvijek sam zastupao stavove BiH i zbog toga sam imao problema i morao otići. Ali, evo vratio sam se i tu sam u svom gradu.

Sušić, Katalinski, Baždarević, Hadžibegić...

Vi ste i prijeratni i poslijeratni istaknuti sportski radnik. U Republici BiH bili ste u dva mandata generalni sekretar Fudbalskog saveza BiH, nakon rata obavljali ste niz značajnih sportskih funkcija, a danas ste potpredsjednik Kantonalnog odbora FK Sarajevo. Kakva je razlika između nekadašnjeg i sadašnjeg odnosa prema sportu u BiH?

- Sport je oduvijek dio mene. Počeo sam u svom ilidžanskom Igmanu, gdje sam proveo najljepše dane i ako se može reći, veliki dio svojih uspjeha dugujem sportu. Vremena su danas drugačija i lošija po sportiste. Mi smo radili više s mladima, imali smo značajnu školu bh. fudbala koja je izrodila najvećeg igrača svih vremena s ovih prostora Safeta Sušića, ima i puno drugih, Katalinski, Baždarević, Hadžibegić... Ta škola je davala značajan obol fudbalu u tadašnjoj Jugoslaviji, ja bih rekao i u Evropi. Sport je tada bio puno drugačiji i organizovaniji i zbog toga ja puno cijenim ono što se danas u ovakvim uslovima ostvaruje, pogotovo u rukometu i fudbalu, jer ostvariti odlazak na evropska i svjetska prvenstva u fudbalu i rukometu je veliki uspjeh.