Ako smo mi osuđeni da nam nacionalni identitet određuje politički status i ako je to princip na kojem počiva politički sistem u kojem mi živimo, onda je jasno da taj sistem ne može ni na kakav način biti demokratski i da u njemu ne može nastajati demokratska politika, niti građani u njemu imaju mjesto i bilo kakvu ulogu osim da budu ovisni podanici. U takvom sistemu uopće nije moguće biti građanin u političkom smislu, pa čovjeku ostaje samo da pronađe neki drugačiji status i to onaj koji je izvan političkih odnosa. To znači da čovjek može za sebe odabrati dvije solucije. 

Dvije mogućnosti

Jedna je da nastoji na neki način da i sam postane dio političke oligarhije, makar na najnižoj hijerarhijskoj ljestvici, i da tako uđe u sistem, što je gotovo nemoguće za najveći broj ljudi, osobito onih koji nisu u situaciji da višim oligarhijskim krugovima čini neke bitnije usluge, tu ne pomaže puko davanje glasa na izborima, jer se to plaća u kešu ili u naturi, ali nikako u položaju i mjestu u sistemu vladavine. 

Druga je mogućnost da čovjek postane egzistencijalni ovisnik od određene nacionalno-oligarhijske grupe i bude njen klijent, u smislu da mu ona, preko svojih instancija u vlasti, čini neke ustupke i daje prednosti u nekim sitnim egzistencijalnim relacijama i stvarima, kao što je odobrenje gradnje kuće ili stana, uvođenje struje, plaćanje dažbina itd., što su osnovni i najčešći oblici klijentelizma koji kod nas vladaju. Klijentelizam je osnovni politički odnos koji vlada u našem pseudodemokratskom društvu i taj oblik donosi onima koji vladaju, posebno lokalnim organima vlasti, gotovo 70 posto glasova na izborima.  

To znači da je sve ovo što mi imamo kao politiku i kao politički sistem, kao osnovu i način funkcioniranja institucija koje se nazivaju država, lažno i fiktivno, da se radi o najčistijoj oligarhijskog vladavini, čije je karakteristike utvrdio i opisao još Aristotel i definirao kao političko stanje iz kojeg nužno nastaje anarhija, a iz nje se istom nužnošću rađa tiranija, ili sve to skupa dato zajedno u kaosu koji tim putem nužno nastaje, što, ustvari, mi imamo u našem slučaju. Naime, u takvom sistemu je logična i nužna tendencija da se svaki hijerarhijski dio strukture vlasti nastoji što više osamostaliti i voditi svoju zasebnu politiku, štititi svoje posebne interese, što uništava jedinstvo sistema i stvara uvjete za nastanak pune anarhije. 

Vlast danas ide tako daleko da oduzima svim još preostalim instancijama slobode, čak i onim kao što su naučne i obrazovne, svaku slobodu i autonomiju i podvrgava ih direktnoj represiji putem policijskog ulaska u takve institucije, što je apsolutno nezamislivo u bilo kakvom demokratskom sistemu koji je i nastao iz jezgra autonomije i slobode ostvarenog upravo na takvim institucijama kroz njihovu autonomiju naspram svakog oblika duhovne ili svjetovne vlasti.  

Time ljudi, članovi društva, stanovnici države, prestaju biti građani i politička bića, a postaju predstavnici nacija, neovisno o tome da li oni stvarno svojim mišljenjem, načinom života, ili stanjem svog duha, to jesu, žele ili to ne žele biti. Ako je tačna konstatacija da kod nas nema demokratskog života, bez obzira na to zbog čega ga nema, onda iz toga slijedi konsekvencija da ne postoje ni standardni oblici demokratskog života, kao što su postojanje i uvažavanje stavova i mišljenja javnosti izraženih na neposredan ili posredan način. 

Neposredni izrazi stavova javnosti su skupovi, konferencije, rasprave i diskusije o svim problemima društva u kojem živimo, kao i demonstracije ljudi koji su došli do zaključka da su im oduzeta sva prava i da im ne preostaje nikakvo drugo sredstvo da unutar sistema izraze svoje interese i stavove. U drugom smislu pod stavovima javnosti podrazumijevamo i ono što se kao izraz javnog mišljenja pojavljuje u javnim glasilima, mada je veliko pitanje da li i u kolikoj mjeri ta glasila i njihovi stavovi znače ujedno i stavove najšire javnosti, s obzirom na činjenicu da postoje brojna etablirana glasila koja su finansijski i politički povezana s vladajućim oligarhijama. 

Drugačiji zakoni 

Iako kod nas ne postoji niti jedan jedini slučaj da je neko obećanje nosilaca vlasti izvršeno i najavljeni koraci na poboljšanju stanja stanovništva ostvareni, da se sva takva obećanja pretvaraju u šarenu lažu, karakteristično je da to nema nikakvog utjecaja na ponašanje biračkog tijela, što može značiti jedino da ponašanje birača uopće ne zavisi od izraza mišljenja i stavova javnog mnijenja i ne ulazi pod kriterije demokratskog ponašanja, jer u demokratskom sistemu ne bi bilo moguće da neko ko stalno obećava, a ne izvršava obećanja uopće i pomišlja da vlada, pa bi moralo da se dogodi da takva vlada padne na redovnim ili vanrednim izborima, ali to kod nas nije slučaj, što govori o činjenici da u našem političkom sistemu opstanak na vlasti uopće ne stoji ni u kakvoj zavisnosti od uspjeha, istinoljubivosti i izvršenja obećanja onih koji vladaju, nego samo i jedino od stupnja korupcije i nagodbi između vladajućih oligarhija. 

U demokratskom sistemu ne bi bilo moguće da neko ko stalno obećava, a ne izvršava obećanja uopće i pomišlja da vlada

Ma koliko u javnosti neki funkcioner ili vodeća ličnost oligarhijske grupe bila omražena, smatrana lažovom, prevarantom, korupcionašem ili bukvalno pljačkašem javne imovine, to ne utječe na njegov status unutar hijerarhije, što govori o činjenici da u tim relacijama vladaju drugačiji zakoni, a ne zakoni demokratske, političke, pravne i moralne odgovornosti. 

Ključni dokaz da kod nas u političkom sistemu i političkom životu uopće ne postoje elementi demokratskog političkog života je da je moguće da se na vlasti održavaju oni isti ljudi koji su zemlju podijelili u zone i udjele vladavine, zatim je u kontekstu nastojanja da se ona definitivno podijeli uveli u strašan rat, da su se neustavno i na temelju odnosa sile, a ne prava, dogovorili o miru koji je sve više nego mir, tj. da su stvorili mir u kojem sistem ubija ljude na tihi način, bez učešća oružane sile, što sve govori jasno kako tu nema ni zrna demokratije i demokratskog života, a po tome ni demokratskih prava, da su ona, ukoliko i postoje, samo prava na papiru, prazna riječ ili šarena laža koja treba da nas obmane dok nas se ne prevede žedne preko vode, koja se zove dvadesetogodišnja historija patnji, nedaća, poniženja i stradanja u čast i slavu nacionalnih oligarhija koje su se nametnule i vladaju nad nama i koje strani gospodari naših sudbina obilato podržavaju unatoč svim kriterijima prava, istinitosti i smisla.