Od čovjeka s američke crne liste nepoželjnih do političkog lidera kojeg će u Vašingtonu, u Bijeloj kući, primiti potpredsjednik SAD Džo Bajden (Joe Biden) - šef srbijanske vlade Aleksandar Vučić za kratko vrijeme, od NATO intervencije na Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori naovamo, zaista je dogurao daleko.
Za publiku i vlast
Od svih političara s prostora zapadnog Balkana, novi vođa Srbije doživio je najuvjerljiviju metamorfozu - za političke udžbenike. Vučić se i jedini izvukao bez kazne za svoje nekadašnje, kako voli reći, “bubice u glavi”, relativizirajući da su takve bubice imali “svi”, iako ni to nije tačno!
No, bilo da je riječ o demagogiji, precizno sročenom pučkom vokabularu ili tekućem preobraženju, ta vrsta salto mortala koji Vučić izvodi i dalje ostavlja bez daha, ne samo cirkusku publiku već i one koji su navikli na razne političke akrobacije.
Srbijanski novinar Peđa Popović postavio je čak i dijagnozu da je Vučićeva ambicija vlastodršca već prerasla u metastazu. Ali, Vučić ide dalje, bez obzira na cijenu, ne prestajući da proizvodi nove verbalne dosjetke, poput one da Srbija “nije 'Fedex' da odmah isporuči Šešelja”.
U Vašington, u kome je bio planirao ostati šest dana, da bi onda opet teatralno (unaprijed) skratio posjetu zbog nezavršenog posla u Srbiji, Vučić dolazi s još jednom dobro uknjiženom, iako ne sasvim tačnom, izjavom:
- Zar vi mislite da nama neko zaista može da naredi šta da radimo - poručio je odgovarajući na pitanje traži li Berlin (ispravno) od Beograda da već jednom popusti omču oko BiH i svede svoje odnose sa RS na pravu mjeru?
- Doći će Angela Merkel pa nju pitajte - izjavio je, kao, iznenađeni i uvrijeđeni Vučić, ali usput se i pametno našalio - da je “rekao nešto što nije trebalo”.
Pitat ćemo Merkel o tome u Sarajevu!
Vučić, nasreću, stiže u Vašington da s Bajdenom prekontrolira dokle je to Srbija stigla poslije svih ovih godina, nakon što su Aleksandru lično Amerikanci skinuli sankcije, poslije Kumanovskog dogovora, po okončanju NATO bombardiranja tada regionalno agresorske Miloševićeve Srbije.
U Kumanovu su 9. juna 1999. srbijanski generali Svetozar Marjanović i Obrad Stevanović i britanski general Majk Džekson (Mike Jackson) potpisali vojno-tehnički sporazum, kojim je Beogradu dat rok od 11 dana za povlačenje snaga Vojske Jugoslavije i policije Srbije s Kosova. Na Kosovu su onda raspoređene snage KFOR-a, sastavljene uglavnom iz zemalja NATO-a.
Politički dinosaur
I legenda kaže da je Vučić, već tada, negdje i nekako, Amerikancima demonstrirao svoju kooperativnost, i to je bio početak jedne nove saradnje. Kao kad je u čuvenom filmu “Casablanca” Hemfri Bogart (Humphrey) priopćio prelijepoj Ingrid Bergman: “Mislim da je ovo početak jednog dugog i divnog prijateljstva”.
Naravno, prolio je još mnogo krokodilskih suza, da li od tuge ili od hladnoće, kao na mitingu u Beogradu 23. februara 2003., kada se sa Srbijom, prije dobrovoljnog odlaska u Hag, oprostio Vučićev kum Vojislav Šešelj.
Jednostavno, Aleksandar je uvijek bio na vrhu te srpske nacionalističke “igre”, imajući taj rafinirani narodnjački šmek. Tako je Bulevar revolucije u Beogradu pokušao, tobože, prekrstiti u “bulevar Ratka Mladića” (?!). A nije izustio nijednu riječ, makar pro-et-contra prilikom onomadne sudske rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovića!?
Bez ikakvog cinizma, dobro je što su Amerikanci kooptirali Vučića, iako s glavom punom bubica, a sve njegove prijašnje izjave ostavili “usamljene” na stubu srama. Jer, Vučić je naprosto veliki igrač čija se kreativnost u onome što se naziva realpolitikom ne može zanemariti! Nastranu što poslije takve realpolitike nisu isključena nova i strašna posrtanja! Odgovornost je, dakle, na onima koji takav eksperiment poduzimaju.
U Vašington Vučić stiže preko Tirane, preskočivši tako onu srpsko-albansku, najvažniju balkansku “Mažino liniju“, kao nekad između Francuske i Njemačke. Bez obzira na to što je u Tirani opet pričao i za domaću, svesrpsku publiku i opet kao da hoda po jajima, Vučić se, ipak u glavnom gradu Albanije javno distancirao od pretjerane ovisnosti o ruskoj energiji.
A kad se jednom, kao što će to morati da se desi - do obostranog respekta, a kamoli ekonomske povezanosti - uzdignu ti albansko-srpski odnosi, i Bosni će da svane!
Jer, mit o “velikoj Albaniji” je politički dinosaur! Iza tog “projekta” nikad nisu išle kolone tenkova niti su tekli potoci krvi - kao iza srpske vojske 1912., ili 1992., pa onda i 1999. godine. I kad je već mogao da se odrekne svojih “bubica” iz devedesetih, Vučiću neće biti teško da u dogledno vrijeme dodatno mutira i oko Kosova, sve u ime, u Evropi, ujedinjenog Balkana. Često mi to govore dobro obaviješteni Amerikanci!
