Ako ćeš pisati da nas sažalijevate, onda nemoj. Teško nam jeste, ali živimo, nismo socijalni slučajevi niti želimo biti. Ovako su jučer reagirali ratni vojni paraplegičari kada smo ih upitali da nam ispričaju kakav život vode danas, 20 godina nakon rata.
Najgora je psiha
- Prošlo je mnogo godina, ljudi više i ne obraćaju pažnju na nas. Danas kad zamolim mladića da mi pomogne da kolica ubacim u auto, samo me pogleda i prođe. Nekako smo, čini mi se, pomalo zaboravljeni i izgubili ugled - priča nam Ibrahim Mašić, čovjek koji je 23. godinu u kolicima ili, kako kaže, više od polovine svog života.
Nešto kraće, 21 godinu, u kolicima je i njegov prijatelj Miralem Hadžić.
- Toliko godina sjedimo u ovome da smo došli fazu kada svoju djecu gledamo odozdo - kroz smijeh nam govore.
Ipak, život je i dalje težak, ljudi su neosjetljivi na njihove probleme, koji su za nekoga sitni, a za njih kao planine.
- Dođete pred Dom zdravlja ili, još gore, pred lokalnu ambulantu i sami ne možete ni prići. To još i najmanje boli, koliko boli bezobrazluk. Kad neko neće da pomogne, to je uredu, ali nemoj omalovažavati. Tu borbu s ljudima i sa sistemom ja nazivam vječnom borbom s papanlukom. Ljudi zaboravljaju na borce, to je ono što boli. Dok se druge države brinu o svojim veteranima, kod nas se borci vješaju, ubijaju, kotrljaju niz provaliju... - kaže Hadžić.
Obojica su fakultetski obrazovana. Hadžić je uposlen, dok se Mašić penzionisao kao profesor sigurnosti.
- Čovjek mora raditi, napredovati. Fakultet sam završio u kolicima. Padao sam niz stepenice, jedva dolazio do kabineta na višim spratovima, ali sam uspio - govori Mašić.
Hadžić je magistar farmacije i radi u jednoj od apoteka u Sarajevu. Čovjek se, kaže, ne smije prepustiti, postati letargičan.
- Gledam ljude oko sebe, zdrave-prave, kukaju da ih nešto boli. Smiješno - priča Mašić.
Borba s vlastima
Ipak, kako kažu, najteža je borba s vlastima, natezanja zbog opreme bez koje ne mogu ništa su vječna.
- Iz oka bi ti ukrali. Tražimo kolica ili prilagođene automobile i moramo dobro gledati šta nam isporuče. Ukradu na dijelovima, originalni dio zamijene jeftinim, nekvalitetnim, a razliku uzmu sebi. To je strašno - ističu.
Zanimljivom i, uprkos svemu, veselom dvojcu pridružio se i Sead Pandža.
- Teško je, ali čovjek se navikne na sve. Nema nas nigdje. Dok smo služili, valjali smo svima, sad kad ne možemo, zaboravljeni smo i prepušteni sami sebi - kaže Pandža.
Ljekar mu tražio mito
Da korumpirani ljudi na pozicijama ne prezaju ni od čega, dokazuje priča Mašića.
- Dođem u bolnicu na operaciju. Ljekar me gleda i nešto maše glavom. Kao negdje je zapelo, nešto ne može odmah da se riješi. Čeka i pogledom traži da mu uručim kovertu. Nisam dao niti ću kad, ali užasno je što ima takvih slučajeva - naglašava Mašić.
