Uprkos postojanju pretpostavki u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, u praksi, nisu poznati slučajevi u kojima je neka žrtva ratnih zločina zaista i uspjela u okviru krivičnog postupka ostvariti svoje pravo na naknadu pričinjene štete.
Kao uzrok ovakvom problemu navode se prvenstveno pravosudna praksa, tj. propusti tužilaštava i sudova u izvršavanju njihovih obaveza predviđenih zakonom. TRIAL u BiH, nakon prošlosedmičnih uspješnih izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH koje su nastale kao rezultat višegodišnjeg zagovaranja, ovih dana je uputio dopise prema nadležnim institucijama, kako bi ih dodatno podsjetili na ovu zakonsku odredbu i apelirali na dosljedno provođenje zakona.
Ovaj problem je značajan i s aspekta zaštite ljudskih prava žrtava, i sa aspekta poštivanja vladavine prava u BiH, koji zahtijeva da se jednom usvojeni zakoni primjenjuju, i to na konzistentan način, kao i da njihovi efekti budu predvidivi za građane na koje se oni odnose.
Žrtve nemaju pravo na besplatnu pravnu pomoć za pokretanje parničnih postupaka niti su u prilici da angažuju advokata, a ponovno prolaženje kroz proces svjedočenja pred sudovima ih dodatno traumatizira. Dodatan problem jeste činjenica da u naknadnom parničnom postupku žrtve ne mogu imati zaštićen identitet ukoliko su ga tokom krivičnog postupka imale, što je za veliku većinu nepremostiva prepreka za ostvarenje njihovih prava», istakla je Adrijana Hanušić, TRIAL-ova pravna savjetnica. Kako je dodatno naglasila, u pravilu, sudovi samo ukratko upućuju oštećenog na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u okviru parničnog postupka (navodeći kao razlog da bi odlučivanje o zahtjevu dovelo do odugovlačenja postupka, ili da je zahtjev nedovoljno određen po osnovama i visini štete ili da nije potkrijepljen).
Među dodatnim identificiranim propustima sudova i tužilaštava jeste nedostatak istinskog informiranja u smislu davanja uputa i približavanja sadržaja tog prava na način koji bi bio razumljiv konkretnom oštećenom. Iskustva žrtava posljednjih godina pokazuju da se ovo ne provodi u praksi. Također, zanemarivanje obaveze tužilaca da prikupljaju dokaze potrebne za odlučivanje o prijedlogu, ali i automatsko upućivanje oštećenih od strane suda i tužioca na pokretanje posebnog parničnog postupka za naknadu štete. Evidentan je nedostatak spremnosti suda da uloži određene dodatne napore kako bi u presudi kojom optuženog oglašava krivim dosudio oštećenom imovinskopravni zahtjev, u cjelini ili djelomično slijedeći obavezu da se stara o svestranom i potpunom pretresanju predmeta krivičnog postupka.
- Nedovoljno informiranje žrtava, nedostatak pravne pomoći, uz istovremeni izostanak pojednostavljenja procedura za djelotvornu mogućnost ostvarivanja zahtjeva za naknadu štete, te pasivna uloga tužioca u provođenju njegovih obaveza, svi zajedno upućuju na zaključak da je država nečinjenjem učinila nedjelotvornim pravni lijek koji je teoretski stavila na raspolaganje žrtvama, te time ugrozila njihova osnovna prava - zaključuje Hanušić, ističući potrebu za kombiniranim setom mjera provedenih od različitih aktera pravosudne zajednice, ali i drugih tijela odgovornih za pravilno funkcioniranje pravosuđa i za zaštitu ljudskih prava građana BiH.
