Politički život nije nikakvo kaotično zbivanje, nego uređeni način odnošenja i vršenja osnovne funkcije održavanja društvene strukture unutar uređenih društava, a to je funkcija obnašanja vlasti, koja se sastoji u donošenju zakona, izvršenju tih zakona i suđenja na osnovu njih, uključujući i suđenja samom kreatoru zakona, tj. državi, koja također potpada pod zakon.

Sećije i sijela

Moglo bi se reći da se ono što se u nas naziva politički život svodi na jednu vrstu pseudopolitike ili pretpolitike, ustvari na sistem rođačko-plemenskog ustrojstva javne vlasti, u kojem dominira princip obiteljske i iz njega izvedeni princip vjerske i nacionalne povezanosti, ali nikako nije moguće vidjeti kakav je karakter i da li uopće postoji neka politička, konceptualna i idejna veza među nosiocima i akterima nosilaca javnih ovlasti.

Naime, sistem u kojem se ne vidi onaj izvorni nosilac prava vladavine, a to je građanin, uopće i ne može biti politički i demokratski sistem, a to je upravo slučaj s našim sistemom.

Nosioci vlasti, ni u načelu, a to znači u cijeloj državi, ali ni u svome specijalnom domenu u kojem sami prakticiraju apsolutnu vlast, ne priznaju osnovni princip i izvor demokratskog političkog života, a to je pravo građanina kao nosioca suverenog prava i pravo drugačijeg mišljenja, odnosno pravo dominacije ne onog kojem je pravo unaprijed zagarantirano i proizlazi iz principa plemenske, narodne ili nacionalne i vjerske pripadnosti, nego onog koje se temelji na najboljim argumentima oko same javne stvari (Res publica), a ne izvodi se iz raznih vanpolitičkih, pa i kriminalnih sredstava i metoda postizanja većine u glasanju.

Nije većina, nego kvalitet argumenata ključ demokratskih odluka. Kad nosioce političkog djelovanja uzmemo posebice i s obzirom na to šta i kako oni misle, ako zagradimo vjersko-ritualni aspekt njihovog mišljenja i ako pokušamo utvrditi koji su im intelektualni dosezi, priznajući time validitet samo racionalnom rezonu, oni su, jednostavno rečeno, nijemi u smislu mišljenja, a u smislu sposobnosti formuliranja racionalno mišljenih i razumljivih stavova samo rogovi u vreći.

Današnji protagonisti vladajućih prava, a to su nacionalna prava, nemaju ništa zajedničkog u mišljenju o javnim stvarima osim samo i jedino u pitanjima kojim će i kolikim dijelom društvenog dobra, pa i teritorija, oni neupitno i bez učešća drugih vladati. To je sadržina cjelokupnog političkog života u našem tobožnjem političkom sistemu. Naravno da sve to nema nikakve veze sa stvarnim političkim načinom života jedne ljudske zajednice.

Ništa kod njih ne ide zajedno, ni misli, ni formule, ni stavovi, ni vrijednosti, osim saglasnosti da očuvaju hijerarhiju u važenje interesa i prava na njihovo ostvarenje. A interesi su svagda i najprije samo lični. Davno je već jedan od tipičnih predstavnika tog načina mišljenja nehotice izrekao izvornu formulu koja objašnjava princip te veze i načina mišljenja, zapravo njenog izvorišta, lamentirajući zbog opasnosti koja im prijeti da se to što oni nazivaju politikom više ne ostvaruje sa sećije, a odluke se više ne donose na sijelima, nego se sve zbiva u nekim tijelima koja ne počivaju, kako je to slučaj sa sijelima i sećijama, na principima patrijarhalne logike vladavine babe i njegove braće, odnosno sinova i uskog kruga sljedbenika, privilegirane tevabije.

Tada je postavljeno, mada nije i izrečeno, pitanje hoćemo li te institucije koje su nam nametnute time što smo ušli u nekakav politički život pretvarati u nekakve nove sećije i sijela, ili ćemo sećije i sijela ostaviti historiji i odnosima patrijarhalnih društava u kojima su te institucije vladale, a odlučiti se za demokratski način mišljenja i odlučivanja u kojem jednako pravo na mišljenje i prije i nakon odluke koja je donesena jedino na argumentima, a ne bilo kojem drugom obliku nadjačavanja, a osnovno pravo i onih koji su pobijedili i onih koji su izgubili u nekom konkretnom pitanju, zbog čega oni moraju da nastavljaju jednako dijeliti i prava i odgovornosti za one aspekte vlasti koji se odnose na zajedničke stvari.

Mjerila normalnosti

Sva fenomenologija političkog života koja se kod nas razvila tokom posljednjih dvadeset i pet godina govori nam da je prevladalo načelo nazad ka sećiji, nazad ka patrijarhalizmu, rođaštvu, nazad ka vjerskim i nacionalnim vezama i kriterijima kao bitnim elementima društvene strukture i načina odlučivanja unutar političkog prostora, kao onima iz kojih jedino može da nastaje održiva i plodna vlast, a to je apsolutna vlast jedne grupe i jednog interesa.

Otuda je jasno zbog čega su oni koji su vladali stvorili takvu vlast. Naime, podijeljena država, razoren politički sistem i kaos je jedini mogući osnov za nastanak i održavanje takvog sistema kakav kod nas postoji.

On postoji, ali zato mi propadamo u svim aspektima. Naravno, za nekoga, a fenomenologija tog života ukazuje na totalnu deformaciju ne samo političkog mišljenja, političkih odnosa nego i samog pojma politike ili prestanak postojanja politike kao načina na koji funkcionira jedno moderno društvo, i ovo što mi imamo predstavlja oblik nekakve politike. Niko se čak i ne usuđuje da kaže istinu o tome kakva je to politika. Ovo što je rečeno može se najbolje i najjasnije vidjeti kada se registriraju odstupanja stvarnih od onih odnosa, načina djelovanja i funkcioniranja institucija koje su za jedno demokratsko društvo normalne i što uz manja, pa čak i veća odstupanja udesno ili lijevo, čini sadržinu demokratskog političkog života svake normalne države.

Ali, za nas sva mjerila normalnosti više ne važe jer mi nismo normalna država niti s našom državom kakva je upravljaju normalni ljudi. Naravno, ovo normalni misli se u smislu normalnog demokratskog političkog rezona kao osnove svakog društvenog mišljenja i djelovanja, a ne psihofizičkog statusa onih koji nama vladaju.

Oni su, hvala Bogu dragome, odlično, a kako i ne bi bili, kad im sve ide dobro. Moramo, naime, postati u korijenu demokrati da bismo mogli normalno funkcionirati u demokratskom društvu, ako, pak, nemamo normalno demokratsko društvo, tada nemamo ni normalne demokratski nastrojene političare i imamo ovaj kaos u mišljenju i tragediju u zbivanjima i odnosima među nama. Ako se promatra fenomenologija političkog života u našoj zemlji i ona samjerava sa svojim izvorištem, sa onom sferom iz koje bi trebala dobivati sadržaje i crpiti smisao, a to su demokratska nominacija društvenog sistema i demokratski odnosi u njegovom funkcioniranju, tada se jasno ističu tako značajna odstupanja da nije moguće zaključivati da političke pojave i načini djelovanja imaju išta zajedničko s demokratskim načinom mišljenja, djelovanja i odnosa.