U Jugoslaviji su postojala dvojica ljudi s kojima se niko nije kačio. Jedan je bio Tito, a drugi Mate Parlov. On je bio najjači Jugosloven. I ne samo to. Muškarci su željeli da budu kao on, žene su ga obožavale i jurile. Kao sportista, bio je savršen. Kao čovjek, bio je dio onoga što znači Jugosloven – ljubitelj kafane, ljubitelj života, pjesme, poezije, ljudi.
Kao bokser, bio je najbolji na svijetu. Na vrhuncu karijere bio je nepobjediv, ali bukvalno. Kao ulični borac – nikad se nije dokazao. Oni koji su se bavili borilačkim vještinama znali su da ne bi potrajali ni sekundu sa šampionom, a oni koji su ga izazivali… Od njih je sa osmjehom okretao glavu, prenosi Telegraf.
- Mislio sam da može kuća da padne na mene, i da mi ništa neće biti, kad sam bio mlađi. Bio sam nagao, htio sam da rešavam stvari na silu. Sve dok 1970. godine nisam poražen, nokautirao me je jedan Nijemac. Poslije tog poraza sam se prizemljio. Shvatio sam: nije manje važno znati uzmaknuti od znanja udaračkog. Tad sam stekao strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. To je bio jedini nokaut koji sam pretrpio u karijeri. Poslije njega sam i postao šampion. Postao sam nepobjediv – pričao je Parlov u jednom intervjuu.
Mate Parlov je rođen tri godine poslije Velikog rata, 1948. godine, u Splitu. Umro je u Puli, prije sedam godina. Po mišljenju stručnjaka, bio je najbolji jugoslovenski bokser u historiji, i jedan od najdominantnijih boraca u svijetu.
Karijera prvaka
Kao amater, imao je 310 mečeva, a poražen je (na poene) samo 12 puta. Doživio je i taj nokaut koji mu je promijenio život. Bio je prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji osam puta (1967-1974.), Pet puta prvak Balkana (1971-1974.), Dva puta prvak Europe (1971. i 1973.) i svjetski prvak, na Kubi 1974. godine. Bio je olimpijski šampion 1972. godine u Münchenu. U finalu je nokautirao Kubanca. Ko zna boks, zna što ovo znači.
Nakon nevjerojatne amaterske karijere, ostvario je i 24 pobjede (uz tri poraza) u profi ringu. Postao je prvi jugoslavenski profesionalni prvak svijeta, 1978. godine. Poslednji dodir s boksom imao je 1984. godine, kao selektor reprezentacije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Njegovi bokseri osvojili su najviše medalja u historiji - zlato, srebro i dvije bronze. Ko zna boks, zna koliko je ovo nevjerojatan uspjeh.
Zbog ovoga smo ga voljeli
U srcima Jugoslovena ostao je za sva vremena i zbog ovog: Jednom prilikom, kad je već bio profesionalac, saznao je da JRT (Jugoslavenska radio televizija) nema novca da plati prijenos njegovog meča. Narod, čiji je junak bio, tugovao je zbog toga. Mate je rekao "u redu", i sutra uplatio cijelu sumu. Iz svog džepa. I cijela Juga je gledala kako se tuče, i navijala.
Nakon karijere, otvorio je kafanu "Mate" u Puli. Uživao je u životu i druženju s dobrim ljudima. Kao što je rušio protivnike u ringu, rušio je i sve predrasude koje je neko mogao imati o bokserima. Bio je odgojen, kulturan, obrazovan (diplomirao je ekonomiju i dogurao do posljednjeg ispita na postdiplomiskim studijama), čovjek svjetskog kova i svjetskih shvaćanja. U isto vrijeme, bio je čovjek široke duše, koji je volio da se veseli u kafani, pjevati, da lomi čaše ... Samo što je on čaše lomio stiskom šake.
Evo što je rekao o Paspalj
Upitan za svoj pušački porok, Parlov je jasno rekao da je počeo pušiti poslije boksačke karijere. Upitan za sportaše koji su bili veliki, a bili su pušači, kao što su Žarko Paspalj, Blaž Slišković i Robert Prosinečki, rekao je: "To su sve igrači u kolektivnim sportovima. On kad ostane bez daha, može i netko drugi primiti loptu. Umjesto mene nije bilo nikoga da primi udarac ".
Evo zašto je bio najveći
Kad su ga pitali o bavljenju sportom i želji da bude najbolji, rekao je nešto što treba pročita svatko tko namjerava se bavi nekim sportom - šahom ili hrvanjem: "Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam biti najbolji. Da nisam imao upornost, nikad na bih došao do vrha ".
Svoju snagu i vještinu, kojom je lako mogao ponizi i "najžešće" od "žestokih" momaka koje je u velikim količinama rađala SFRJ, nikad nije zloupotrijebio: "Nisam nikad bio agresivan. Mada jesam bio žestok. Nisam se tukao od osnovne škole. Nisam imao probleme izvan ringa. Nisam ih ni tražio.Bilo je svakakvih iskompleksiranih tipova. Htjeli su da se dokažu na čovjeku koji je osvojio nekakve titule. Ali to se da izbjeći. Okrenem se u stranu ili pređem na neku drugu priču ".
Evo zašto je besmrtan
Svi sportski uspjesi Mate Parlova, sve što je ikad uradio u ringu, sve što je učinio za Jugoslovene, ipak ne bi bilo dovoljno da ga ubaci na popis "besmrtnika". To je uradila jedna njegova izjava, mnogo poslije karijere boksera. Upitan o tome je li nacionalista, rekao je: "Kako ja mogu biti nacionalista ako sam svjetski prvak? Mnogi ne razumiju to. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima. Svi su me prihvaćali kao svoga, i crni i bijeli. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa drugo nego kosmopolita ".
U nekoliko riječi objasnio je suštinu divljačkog nacionalizma i mržnje koji su rasturili milijune života devedesetih, pa prije toga četrdesetih: Njegovi glavni zagovornici su ljudi koji nikad ništa u životu nisu postigli, niti su imali kapacitet postići. Nedovršena ljudska bića, slabog uma i slabog tijela, nesposobna za stvaranje, ali i te kako sposobna za uništavanje.
A evo što ga je nadahnjivalo
Mate je uživao u poeziji još od djetinjstva. Volio je Branka Radičevića, Lazu Kostića, Petra Preradovića ... Ali, omiljeni pjesnik bio mu je veliki Tin Ujević, a ovo su Matovi omiljeni stihovi, s kojima ćemo završiti priču o njemu. I stihovi koji najbolje opisuju ono što je ostalo iza njega.
"Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam bijes na vjerolomstvo.
Prostodušno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo! "
