Ella Dvornik, vesela buntovnica i kćerka preminulog kralja fanka Dine Dvornika, već duže vrijeme ne puni medijske stupce u susjednoj Hrvatskoj. Još početkom prošle godine simpatična i nadasve originalna Ella preselila se u London, i to na nagovor majke Danijele.

Engleska prijestonica je grad u kojem je svojevremeno, ali nakratko, živio i njen otac. Zahvaljujući talentu i upornosti, brzo je pronašla posao, ali i ljubav svog života. Rođena Zagrepčanka napustila je svoju zemlju zbog nekoliko razloga, a jedan od njih su predrasude ljudi s ovih prostora. Prvo je otputovala u Dansku, odakle je spakovala kofere i stacionirala se u jednom od glavnih centara obrazovanja, umjetnosti, pop kulture, mode...

Ellino odrastanje ispraćeno je javno kroz porodični šou realnosti, a furajući svoj fazon, redovno ističe kako je šokiranje javnosti dio eksperimenta. Neko za koga se sa sigurnošću može reći da smatra da je život nepredvidiv, u razgovoru za "Dnevni avaz" izričito ističe da ne žali ni za čim u životu.

- Da nisam napravila sve ono što jesam, ne bih bila ja i ne bih bila ovdje gdje jesam. Volim gdje sam sada i na prijašnja iskustva gledam s osmijehom na licu - govori Dvornik.

Godine i Čarls

Kako izgleda život Balkanca u Londonu? Postoji li nešto na šta se još niste navikli?

- Nisam se navikla na cijene. Znam da je standard mnogo viši i da je totalno drugačije nego kod nas, u Hrvatskoj, ali još ne mogu probaviti da je u dućanu jedan šipak sedam eura, ali čak ni da su neke stvari jeftinije. Već milion puta sam rekla šta radim, ali mogu vam reći šta radim kada ne radim. Hranim vjeverice i isprobavam novu hranu.

U ljubavi ste s londonskim biznismenom Čarlsom Pirsom (Charles Pearce), koji je stariji od Vas 13 godina. Ne smeta Vam razlika u godinama, planirate li vjenčanje?

- Iskreno, već me nervira što u svakom naslovu mora pisati: “U vezi sa 13 godina starijim”, kao da je to najbitnije od svega. To ima samo kod nas, da se ljudi lože na godine i samo je ignorantnim ljudima bitno. Godine ne predstavljaju mnogo. Upoznala sam mnogo ljudi u svom životu, svih generacija, i sa sigurnošću mogu reći da vam godine kao broj ne znače mnogo. Ono što vam znači jeste ono što su ti ljudi kroz te godine prošli i naučili. I ne mislim na obrazovanje, jer je i to danas vrlo relativno. Živim u trenutku stoga mi je planiranje bilo čega poprilično nestvarno.

Dok ste se u Hrvatskoj isticali furajući se na likove iz japanskih manga crtića, u Londonu takvih, sudeći prema internetu, ima na svakom koraku.

- Nema ih uopće. Iznenadili biste se koliko su cure u Londonu prosječne i dosadne. To što vidite na internetu je rijetkost. Mislim da je alternativna scena mnogo veća na Balkanu nego u Engleskoj. Imaju drugačije životne standarde stoga im eksperimentiranje s alternativnom modom nije zanimljivo. I dan-danas svojim haljinama privlačim pažnju, čak i u Londonu.

Nedavno ste objavili status koji su mediji prenijeli kao ispovijest. Kako se nosite s tim da su Vam govorili da ste porodica narkomana, da pijete...?

- Mislim da je bitno odgovarati ljudima koji vas prate, pa čak i ako su njihova pitanja i sumnje negativne. Treba uvijek imati poštovanja prema svima onima koji oduzmu vrijeme da vas nešto pitaju. Naravno, ne mogu promijeniti svačije mišljenje niti želim, ali ako smatram da nije korektno ili da nije uredu prema drugima, onda volim odgovoriti i razbiti mit. Ne volim kada se međusobno vrijeđaju niti kada vrijeđaju bilo koga, a da nisam ja. Iskreno, uvrede na moj račun nisu mi bitne, uopće ne razmišljam o njima.

Pogaziti ponos

Volite tetovaže i pirsing, a jednu ste posvetili ocu.
 
- Mnogi ljudi tetoviraju portrete, ali ja mislim da, ako to uradite za nekoga, nije bitno šta je to nego da vas, kad god to vidite, podsjeti na nekoga.

Kako danas gledate na muziku svog oca?

- Gledam sa zanimanjem, pratim kako utječe na druge ljude i osjećam ponos što toliko vole nekoga ko je dio moje obitelji. Mislim da je bio ispred svog vremena i one koji ga nisu razumjeli, natjerao je da ga razumiju.

Koji je očev savjet na Vas ostavio traga?

- Rekao je jednom nešto u šali što je veoma prosto pa ću probati napisati ublaženo: “Ako nećeš pogaziti svoj ponos za to, ne treba ti.”

S ocem, kažete, niste imali odnos “volim te”, jer ste oboje bili preponosni da to izgovorite. Šta ste naslijedili od oca?

- Nismo to govorili, jer nismo bili takva obitelj. Bili smo vojnici, a ne ranjenici. Sve smo rješavali na živo, nije bilo potrebe da budemo emotivni kada smo se borili jedni za druge. Akcija je jača od riječi i mislim da je naša obitelj puna akcije. Mnogo sam pokupila od tate, od načina razmišljanja do kvaliteta u životu. Iskreno, cijenim identične vrijednosti kao i on. Nema mnogo razlike među nama, osim spola. Najbolja stvar koju sam naslijedila je biti iskrena i bez dlake na jeziku. I meni i njemu ljudi govore: “Neke stvari moraš zadržati za sebe.” Zašto? Oboje smo rekli šta hoćemo i kada hoćemo i, iako se drugima to nije sviđalo, navikli su se. To je ljudska priroda, navika.

Nisu mi pomagali, osuđivali su me

Naišla sam na to da dobivate poruke djevojaka i mladića koji se žele ubiti. Šta im odgovarate?

- Uglavnom su razlozi ljubavne teme. Odgovorim im iz svog iskustva, dođem na njihov nivo i imam totalnu empatiju. Ako me već prate i pitaju, onda im, očito, znači moje mišljenje, a ja najbolje znam koliko mladi znaju biti osjetljivi u tim razdobljima. Znam da, kada je meni tako bilo, niko mi nije pomogao nego su me i osuđivali.

Ja sam opuštena, mama je stalno na iglama

- Mama i ja smo veoma bliske, ali imamo različite temperamente. Ja sam opuštena i laganini, a ona je konstantno na iglama i proračunata. Mislim da nam je udaljenost ojačala vezu, jer sam dokazala da sam samostalna i da mi ne treba mnogo pomoći ni od koga. Dolazi mi ove sedmice u posjetu, što mi je draže nego da ja idem dole, kod nje. Njoj isto godi malo promjena okruženja, a kako je u Londonu živjela sa mojim tatom, vrati joj neke uspomene koje je imala ovdje.