Jedan od prvih organizatora otpora, čovjek koji je 1992. godine iznio iz „Pretisa" stotine granata koje su kasnije spasile Sarajevo, čovjek koji je od vodovodne cijevi napravio minobacač, jedan od najstarijih branilaca (rođen 1934. godine), simbol otpora... samo su neki od pojmova koji se vežu uz ime rahmetli Nusreta Šišića Dede.
Šišić: Dobitnik "Zlatnog Ljiljana"
Ovaj zanatlija, penzioner, za ogromne zasluge u odbrani države 1996. godine dobio je ratno priznanje „Zlatni ljiljan", kao pripadnik Štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo. Iste, prve poratne godine, umro je u Sarajevu, gdje danas živi njegova porodica. Prisjećajući se početka agresije na BiH i Dedinog promptnog uključivanja u odbranu zemlje, njegova supruga Muzafera kaže nam da je on predosjetio strašne događaje.
Devet godina
- Prvi je stao u red i radio na organizaciji otpora agresoru i teritorijalne odbrane BiH. Iako je već prije rata ispunio uvjete za penziju, odmah je rekao da on ne može samo mirno ležati već da mora nešto i raditi. Imao je devet godina kada je počeo Drugi svjetski rat, pa mu valjda ni to nije dalo mira - priča nam Muzafera.
Nusretova supruga Muzafera: Bio je najbolji muž i otac
Čim je počela opsada Sarajeva, u maju 1992. godine, Dedo je znao da se ne može sjediti skrštenih ruku.
- Tada je Vogošća bila pod četničkom opsadom, a u "Pretisu" je bilo mnogo naoružanja. Zajedno sa „Zelenim beretkama", Nusret je otišao tamo i uspio im ispred nosa izvući na stotine granata. One su kasnije i spasile grad - prisjeća se Muzafera.
No, nakon spektakularne akcije u kojoj su zaplijenili granate, shvatili su da ih nemaju iz čega ispaljivati.
Vodio i suprugu
- Budući da se moj Nusret tokom života bavio svim i svačim, rekao je nekome da mu donesu vodovodnu cijev kroz koju može proći granata. Svi su ga čudno gledali, ali su ga poslušali. Tako je nastao taj lanser. Prvi put je isproban na Grbavici. Kako mi je pričao, nije bio nešto precizan, ali je bio od koristi - kaže Muzafera.
Osim što je bio neviđen heroj, Dedo je uspijevao motivirati mlađe pripadnike Armije RBiH.
- Sjećam se da ga je Alija Izetbegović jednom pitao mogu li napraviti proboj na Ilidžu. Nusret je rekao: Možemo, naravno! Okupi nas 10.000 i daj nam igle za pletenje u ruke, izgubit ćemo nešto ljudi, ali ti garantujem slobodnu Ilidžu i to da s druge strane neće biti ni dva oka - sjeća se Muzafera.
Nije Dedo samo motivirao druge vojnike. Kako je rekla Muzafera, on je i nju angažirao da učestvuje u odbrani.
- Vodio me sa sobom gdje god je išao. Kuhala sam vojsci, šila, prala... Takav je čovjek bio. Znam da je jednu noć zajedno s našim sinom Akirom išao kroz tunel da donese paket cigareta za ranjene. Akir ga je pitao: Može li, babo, meni jedna kutija. Nusret mu je odbrusio da ne može, da kupi sebi uz riječi: Ovo sve ide ranjenicima! Tako je i bilo - kaže Muzafera.
Kako ističe, osim što je bio heroj na liniji, Dedo je bio i porodični heroj. Bio je strog, ali pravedan, prema svima isti.
- Pomagao je svima. Znala sam doći kući i naći neku djecu tu. On ih pokupi, nahrani, okupa, obuče pa im traži roditelje i vrati. Bio je najbolji muž i otac i ne bih se mijenjala za drugi život u kojem njega nemam - zaključuje Muzafera.
Poslije rata izrešetao svoj automobile
Muzafera se sjeća i da je nakon rata Ministarstvo za boračka pitanja od Dede tražilo automobil na posudbu.
- Imao je Golf dvojku. Pitali su ga da im posudi na sedam dana. Dao im je bez pogovora. Ali, počeli su lagati kada su trebali vratiti. Jednog dana, Nusret je uzeo pušku, otišao pred Ministarstvo i pitao kada će vratiti auto. Rekli su: Još malo. Onda je on uzeo pušku, izrešetao Golf i rekao: Sad ne morate nikako - kaže Muzafera.
Htio zarobiti generala Moriona
- Jednom prilikom dobili smo informaciju da nam je sin zarobljen kod Konjica. Dedo je tada na večeru pozvao generala Filipa Moriona (Philippe Morillon) i lijepo mu rekao: Ja ću te večeras zarobiti i razmijeniti za sina! Sva sreća pa su nam javili da nije zarobljen već da nije mogao proći do Sarajeva. Već je sve bio pripremio da ga zarobi - sjeća se Muzafera.
