LIFESTYLE

DANAS MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA Kako se 1. maj proslavljao u bivšoj Jugoslaviji

Širom svijeta obilježava se već 125 godina

(D. K.)

1.5.2015

Međunarodni praznik rada, 1. maj, širom svijeta obilježava se već 125 godina. No, konotacije koje se uz 1. maj vežu kroz godine su se drastično promijenile; nekad je to bio praznik kojim se odavala počast borbi za radnička prava, dok većinu građana danas asocira tek na neradni dan, roštilj u prirodi ili besplatni grah.

Obilježavanje započelo u SAD-u

Zasluge za obilježavanje 1. maja ponajprije pripadaju američkim sindikatima, koji su tog dana 1886. godine stupili u generalni štrajk. Bila je to reakcija na neispunjeno obećanje vlasti o donošenju zakona o osmosatnom radnom vremenu - koji je upravo tog 1. maja trebao stupiti na snagu.

Širom SAD-a radnici su krenuli u proteste, a samo tri dana kasnije potekla je krv: policija je u Chicagu 3. maja pucala na radnike okupljene oko zatvorene fabrike poljoprivrednih mašina "McCormick" i ubila između dvoje i šestero demonstranata. Bila je to uvertira za protest koji je održan dan kasnije na Trgu žitne berze u Chicagu, a koji je policija također naumila rasturiti.


Sukob radnika i policije na Trgu žitne burze u Chicagu

Kada je policija krenula u napad na radnike, na njih je iz mase bačen dinamit. Bio je to početak krvoprolića u kojem je smrtno stradalo oko 50 demonstranata, a ranjeno ih je još 70-ak. Sedmerica uhapšenih demonstranata kasnije su pogubljeni vješanjem, i to zbog optužbi da su držali "zapaljive govore" čime su, prema optužnici, potakli nepoznatog atentatora da baci bombu na policiju.

Radnička borba za osmosatno radno vrijeme nakon ovih se krvavih događaja više nije mogla ignorisati, niti zaustaviti. Godine 1889. u Parizu, na prvom kongresu Druge radničke internacionale, odlučeno je da će se od 1. maja naredne godine mirnim protestnim povorkama obilježavati pokolj u Chicagu. Kao simbol radničkog bunta prihvaćen je crveni karanfil, koji je trebao asocirati na krv prolivenu u borbi za radnička prava.

prvi-maj-u-jugoslaviji

Hedonizam, a ne radnička borba

Počeci prvomajske proslave kakvu poznajemo danas datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se ustalio i institut prvomajskog uranka: večer prije palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati. Fokus s parada na roštiljanje u prirodi sasvim je prebačen 70-ih godina prošlog stoljeća. Postalo je tada popularno na livadu gdje se okreće janje ili peku ćevapi dovesti i automobil, otvoriti sva vrata i uključiti muziku, piše Index.hr.

Zbog svog društvenog karaktera 1. maj je postao, uz Dan republike i Novu godinu, omiljeni jugoslavenski praznik. Kao takvog ga se u razgovoru za podgoričke Vijesti prisjetio i popularni bh. glumac Emir Hadžihafizbegović.

- To je bio jedan od ljepših praznika uz Novu godinu i 29. novembar, s obzirom na to da je padao u vrijeme kada proljeće uveliko pušta svoje cvjetove i behare i posebno je bio lijep u Hercegovini. Moja prva asocijacija na 1. maj su prelijepi proplanci u okolini mog rodnog grada Tuzle, gdje se izlazilo na uranak i tada se tu okupljalo blizu 10.000 ljudi. Ono čega se ja sjećam su roditelji i velika porodica i familija. Uglavnom su se pekli janjci, pila dobra ohlađena, domaća bosanska rakija, a djeca se igrala lopte. Jedna idilična atmosfera koja se prenosila i na 2. maj - prisjetio se Hadžihafizbegović.

Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Razvila se tako i tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i porodičnih shopping izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst. Svi ti običaji naprasno su nestali u ratnim devedesetim godinama, kada nikome nije bilo do slavlja. Prvomajske proslave opet su se vratile u modu krajem devedesetih, ali očuvani su uglavnom hedonistički običaji ustaljeni u Jugoslaviji dok je radnička borba, dobrim dijelom i zbog jalovih sindikata, pala u drugi plan.