LIFESTYLE

NAJVEĆA LAŽ U HISTORIJI Kakvog je okusa zaista piletina?

Nekada bila izuzetno skupa

(Al. Ti.)

27.4.2015

Kažu, ako ne možeš opisati kojeg je okusa nešto, reci da ima okus na piletinu. Nećeš pogriješiti jer danas sve ima okus po piletini. No nije oduvijek bilo tako. Piletina je nekoć davno bila bogatog okusa i iznimno skupa.

Sve se počelo mijenjati 1948. godine kada se počelo težiti da piletina bude izdašnija i manje ukusna, tako je opisao Mark Schatzker u knjizi "The Dorito Effect", piše News.com.

Žena u sedamdesetim godinama otišla je kod mesara kupiti pile. Imalo je duže noge, manja prsa i žuću kožu od normalnog pileta. Bila je to vrsta pileta koje je do 50-ih godina gotovo nestala. No nekako je neko uspio održati vrstu koja je uzgajana na prirodan način, vrstu domaćeg uzgoja, pile koje se hranilo sa travom i sjemenkama koje je pronašlo, a ne onim umjetnim koje danas dajemo ne bi li nam piletina bila što veća.

Žena je više od pedeset godina mučila muku sa svojim mužem i njegovim omiljenim jelom - piletinom s knedlama. Svaki put kad bi napravila ovo jelo, bez obzira na način pripreme, začine, vrijeme pečenja, njezin bi joj suprug prigovorio kako to nije ono jelo koje je njegova mama pripremala.

Po hiljaditi put žena je probala ispeći najbolju piletinu koju je znala, a onda, kada je vidjela reakciju svog supruga, zaplakala je zbog pileta. "To je piletina s knedlama moje mame", kazao je suprug kada je ispekla pile domaćeg uzgoja, pile koje nije napuhano i napumpano samo da bi što prije moglo ići u prodaju. Pile koje nije zadovoljavalo trenutne standarde jer je imalo predugačke noge i premalen trup. Svih 50 godina problem je ležao u piletini, ne u ženi.

Sve je počelo 1948. godine u Marylandu kada je Howard Pierce, stručnjak za istraživanje kvalitete piletine, zbog straha od porasta gladi u vrijeme Drugog svjetskog rata, odlučio uzgojiti piletinu koja će brzo narasti i ličiti jedna na drugu, koja će biti savršen primjerak, bez mane, jeftinija i dostupna svima.

1923. godine, kako bi se uzgojilo savršeno pile od jednog kilograma, bilo je potrebno 16 sedmice, a već 1933. godine, uzgajivačima peradi bilo je potrebno dvije sedmice manje za pile od kile. Natjecanje nije tu stalo. Ispitivači koji su ocjenjivali kvalitetu piletine nisu se bavili njenim okusom. Gledali su njenu veličinu i boju. Piletia koja je nastajala bila je čudo. Uspjevalo je uzgojiti pile za koje je bilo potrebno manje hrane i manje vremana. To je bio nazapamćen uspjeh.

Niko se nije pitao kakvog je okusa ta čudesna piletina jer se mogla proizvoditi brže, biti jeftinija i dostupnije širem krugu ljudi. Više nije bila rezervirana samo za bogati sloj. Do 1951. pobjednička piletina bila je uzgajana dvije sedmice kraće od one iz 1948, a 1973. za savršeno pile bilo je potrebno oko 8 sedmica. Polovicu vremena kraće od onog 1948. godine. Bio je to uspjeh za prerađivačku industriju, no ne i za potrošače.

Kako je postala dostupna svima, počela se brže i brže proizvodti, a njezina kvaliteta sve je više padala. Težnja da poraste što prije nadjačala je želju da bude što ukusnije. Gotovo da smo zaboravili pripremiti jelo bez marinada, začina i ostalog. Zbog čega? Jeste li se ikada zapitali koji je pravi okus piletine?

"Velika većina hrane koju danas konzumiramo ne samo da je laž, već je jako velika laž. Moderna hrana jedna je od najvećih laži ikad ispričanih u historiji ljudskog postojanja", napisao je Mark Schatzker u knjizi.