Sanski ronioci, članovi Ronilačkog kluba “Vir-Sana”, zajedno s kolegama iz Šibenika, učestvovali su u ekološkoj akciji čišćenja korita rijeke Sane. Svoja ronilačka iskustva iznijeli su nam ronioci Nermin Hatibović i Kristijan Curavić.
Loša obuka
- Ronilački poziv prilično je siguran ako se pridržavate pravila ronjenja. Ronilačka oprema toliko je uznapredovala da se rijetko desi neki incident zbog opreme. Najčešći uzroci ronilačkih nesreća su nepažnja ronilaca i ako je loše izvedena obuka te tzv. tehnička ronjenja, zahtjevna ronjenja u velikim dubinama, u špiljama. Takva ronjenja mogu biti opasna - kaže Nermin Hatibović, član Ronilačkog kluba “Vir-Sana”.
Dodaje kako je prvu ronilačku kategoriju stekao 1988. godine i od tada se bavi ronjenjem.
- Instruktor sam ronjenja američke škole ronjenja i u posljednjih sedam godina ronjenja obučio sam četrdesetak ronilaca. Svake godine organiziramo četiri-pet kurseva kako za prvu, početničku kategoriju, tako i za asistente instruktora - kaže Hatibović.
S Nerminom u posljednje vrijeme često roni i poznati hrvatski ronilac Kristijan Curavić, koji je ovih dana pretraživao riječno dno Sane i iz nje izronio različite otpadne predmete.
Mali broj
- Ronjenje je, općenito, malo više rizičan sport nego ostali. Treba poštovati ono što naučite na kursu, kao i sva pravila ronjenja. Nije opasan sport, ali što dublje ronite prema dnu, rizik je, naravno, veći. Godišnje bude nekoliko nesreća, ali prema broju ronilaca u svijetu, to je iznimno mali broj - kaže Kristijan.
Upao u vodu
Curavić kaže kako je počeo roniti kada je imao četiri i po godine.
- Prvi put sam upao u vodu. Nisam znao plivati. No, poslije toga sam naučio plivati i već sa šest godina mogao sam zaroniti na desetak metara, što je bilo iznimno dobro, jer sam bio dijete – govori Curavić.
