U ruskoj politici, od vremena cara Petra Velikog, postoji konstantna, ali do danas neostvarena težnja, a to je izlazak Rusije na toplo more. Ova težnja je diktirana veličinom i značenjem Rusije kao ključne euroazijske zemlje koja povezuje dva kontinenta i čiji teritorij izlazi na nekoliko svjetskih mora, ali se dogodilo, pogotovo nakon prodaje Aljaske Amerikancima, da je Rusija, iako ima ogromnu morsku granicu, u najvećoj mjeri okrenuta prema hladnim morima koja su najvećim dijelom godine pod ledom, a ona toplija mora na kojima Rusija ima obale, kao Baltik, Crno i Japansko more, zatvorena su morskim prolazima i tuđim teritorijem. 

Manja sposobnost

To za posljedicu ima da je manevarska i operativna sposobnost ruskih pomorskih snaga tim geostrateškim položajem Rusije bitno ograničena, da je smanjena sposobnost Rusije da morskim putem vrši ofanzivna djelovanja i da uspješno brani svoje veoma velike i izložene morske i kopnene granice.  

Prvi ruski vladar koji je postao svjestan činjenice da je i more teritorij na kojem se djeluje i da je politika počela da se vodi na cijelom svjetskom prostoru, uključujući i svjetska mora, bio je upravo Petar Veliki. On je iz iskustva Holandije naučio da je flota važan dio oružane moći jedne države, jer je iz dugogodišnjeg suparništva Holandije s Engleskom oko kontrole morskih puteva uvidio koliko je izlazak na svjetska mora značajan korak u razvoju jedne države koja želi postati svjetska sila. 

Upravo je jaka mornarica omogućila maloj Holandiji da stvori jedno od najvećih kolonijalnih carstava uopće pa je, poučen tim iskustvom, i on započeo intenzivno graditi rusku flotu. U tom cilju Petar je na Baltiku izgradio novu prijestonicu, čuvenu sjevernu Veneciju, zvanu Peterburg. Upravo je Petar, u cilju izlaska na Sredozemno more, započeo akciju plovnim putem preko Volge i Dona kako bi došao do kontrole nad Crnim morem i Bosforom, ali i preko Balkana, što je nastavila Carica Katarina Velika. 

Kopneni put preko jugoistoka Evrope i Balkana prema Mediteranu Rusiji je olakšavala činjenica da su se na tom pravcu nalazili pravoslavni narodi uglavnom pod vlašću Osmanlija. Jedina slavenska zemlja koja je donekle bila slobodna, a imala izlaz na Mediteran, bila je Crna Gora, zbog čega je na nju bio koncentriran interes ruske politike. Taj interes je jasno izražen kada je Katarina Velika poslala rusku flotu, pod komandom njenog miljenika Grofa Orlova, u akciju demonstracije ruske sile u Boku kotorsku, kako bi Crnogorcima pokazala kako je ruska ruka snažna i daleko doseže. 

Sila balansa

Od toga vremena se smatra da je Rusija ne samo u teoriji nego i akciono ušla kao faktor na prostor Balkana i da taj ulazak ona nastoji osigurati ne samo putem upotrebe flote nego i kopnenim, a to je njeno nastojanje da preko Moldavije, Dobruđe, Bugarske, Srbije i Crne Gore ostvari kopnenu vezu Rusije s Mediteranom. U tom cilju je Rusija pomagala antiosmanske pokrete na ovim prostorima, a sve na temelju pravoslavlja i prava ruskog naslijeđa da ona bude glavna kršćanska sila na ovim prostorima iza Bizantije.

Kako god je interes Rusije za Balkan historijska činjenica, tako je i interes određenih balkanskih zemalja za Rusiju i njenu politiku bio i historijska činjenica i rezon njihovog položaja. Naime, svi balkanski narodi bili su ukliješteni između Osmanskog carstva i Austrije. To je uvjetovalo njihovu težnju, pogotovo tokom njihove borbe za nacionalnu samostalnost, da se oslanjaju na treću silu koja bi mogla biti sila balansa i manevra između dvije carevine koje su im bile protivnik. 

Zbog toga je sve do kraja Prvog svjetskog rata Rusija bila duhovno, preko pravoslavlja i panslavizma, a politički, preko antiosmanizma i antigermanizma, dok je vojno, zbog izravne vojne podrške nacionalnim ustancima balkanskih Slavena veoma prisutna u  političkim odnosima na Balkanu i tu situaciju je izmijenilo tek stanje nastalo nakon stvaranja sovjetske Rusije i promjene ukupne strateške situacije nastale stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na jednoj i Čehoslovačke i Poljske države na drugoj strani srednjoevropskog kompleksa. Prema Rusiji je nastao Cordone Sanitaire s uporištem u poljskoj, čehoslovačkoj i jugoslavenskoj državi, a politikom balkanskih zemalja dominirao je francusko-britanski utjecaj.  

Drugi svjetski rat izmijenio je to stanje, a uspjeh ustanka pod vodstvom KPJ-a doveo je do obnove ruskog utjecaja na našem prostoru, sada u vidu svjetske uloge SSSR-a kao svjetske sile u doprinosu pobjedi nad fašizmom. Sovjetski utjecaj na prostoru bivše Jugoslavije bio je odlučujući za poziciju Sovjetskog saveza naspram Zapada u cjelini. Naime, dok su proruske vlasti u zemljama istočne Evrope nastale putem ruske okupacije, dotle je jedino u Jugoslaviji došlo do samostalnog oslobađanja i stvaranja nove države na temelju volje onih koji su vodili oslobodilački rat. 

Autentičnost tog režima bila je ključ njegove važnosti i trn u oku Staljinovim pogledima da je on pobjednik i da on diktira situaciju u rejonima koje je Crvena armija oslobodila od nacista. Otud njegova ljubomora prema Titu i nervoza koju je ispoljavao u nastojanju da od njega napravi pokornog izvršioca naređenja kako je to bio slučaj s ostalim komunističkim vođama u Evropi. Na njegovu žalost, on je prema sebi imao isto tako tvrdoglavog komunistu i samosvjesnog čovjeka koji se odlučio oduprijeti Staljinovoj neupitnoj moći i u tome i pobijediti. 

Nemoć da sruši Tita doprinijela je brzom ličnom i političkom slomu Staljina. Tito nije nikada sasvim prekinuo veze sa SSSR-om, jer nije želio međudržavni nego partijski i lični sukob i u tome je uspio. Tako je održavan odnos, ali bez imalo pokornosti i poslušnosti, što je bilo načelo odnosa između SSSR-a i ostalih komunističkih država. Padom komunizma došlo je do promjene matrice odnosa. Više nije ništa značila ideja komunizma jer se i na našem, ali i na ruskom prostoru javila druga vodeća ideja, a to je nacionalna ideja. Ta promjena je uvjetovala i novu osnovu odnosa između novonastale Ruske Federacije i nekih država na prostoru bivše Jugoslavije. 

Odlučujući faktor u tom kontekstu postala je ideja pravoslavne solidarnosti u jednoj novoj formuli, a to je dovelo do jasne razlike u odnosima Rusije i nezavisnih država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije.

Ukoliko se na balkanskom prostoru opće stanje, način mišljenja i definicija ciljeva i djelovanja bude odvajala od vjersko-nacionalne matrice i ukoliko Zapad bude znao da se i sam odvoji od kršćansko-katoličke i protestantske matrice i razvije multinacionalnu i multireligijsku matricu evropeizma, tada se može reći da će značaj Rusije u odnosima na Balkanu rasti u proporciji sa sposobnošću odvajanja Rusije od starih koncepata o njenoj nadmoći, pravu da kontrolira dijelove evropskog istoka i jugoistoka i uopće od njenog napretka ka jednoj novoj matrici ponašanja koja će biti snažnije vezana uz demokratske vrijednosti u oblasti prava ljudi i naroda.