Rođeni Zeničanin Safet Čerim pridružio se 1985. godine lokalnom ragbijskom klubu. Kako kaže, tada su mu najveći motiv bile titule bivše Jugoslavije, koje su deset puta zaredom donijeli igrači u Zenicu. Bio je kapiten ragbijske reprezentacije, a potom je svoje znanje nastavio prenositi kao trener u svim kategorijama u Bosni i Hercegovini, ali i u Njemačkoj.

Čerim je trenutno na poziciji selektora juniorske U-18 ragbijske reprezentacije BiH, s kojom se protekle sedmice vratio s Evropskog ragbijskog prvenstva, koje se igralo u Andori la Veli.

Drugo mjesto

- U našoj grupi bile su četiri reprezentacije. Izgubili smo samo od domaćina Andore, koja je osvojila prvo mjesto. No, pobijedili smo Izrael, što nam je bila najveća motivacija. Najljepša je bila utakmica protiv Bugarske, a najveći uspjeh donijela je posljednja pobjeda nad Maltom - ističe selektor ragbista, čiji je tim zauzeo drugo mjesto u grupi.

Prema rejting-listi juniorskih reprezentacija u Evropi, s ovim rezultatom, mladi bh. ragbisti su na 23. mjestu, što je veliki napredak, kaže Čerim.

- Čitav svijet sam obišao uz ragbi. Kada smo bili na povrtaku iz Andore, stali smo u Kanu da se djeca okupaju i tada nisu znali gdje su. Danas oduševljeno govore: “Joj, treneru, kako je dobro tamo gdje smo bili.” Ništa se ne može bez kolektivnog duha. U ragbiju smo svi volonteri, niko nema nikakvu nagradu za bavljenje ragbijem, osim tih putovanja i druženja - govori Čerim.

Čerim: Ne može se bez kolektivnog duha

Da se u ragbi, kao i u ostale sportove, malo ulaže, govore činjenice o neuvjetnim terenima na kojima ovi momci treniraju, ali i to da je ekipa juniorske ragbijske reprezentacije BiH jedina stigla u Andoru autobusom.

- Više od 30 sati vozili smo se u jednom pravcu, dok su svi drugi stigli avionom do Barcelone. Niko nam nije vjerovao ni da ćemo nakon takvih utakmica krenuti nazad, na takav put. Pitali su nas imamo li i dozvolu roditelja naše djece da putuju tako dugo. Srećom, imamo punu podršku roditelja - govori Čerim.

Himna BiH

Selektor juniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine u ragbiju ističe da je za veće uspjehe neophodna pomoć države, a da složnost među igračima ne izostaje, kao ni motivacija.

- Igrači su na prvoj utakmici, protiv Izraela, insistirali na tome da za vrijeme intoniranja himne BiH pjevaju stihove “Jedna si jedina”. Kako su tu zastupljeni igrači iz Republike Srpske, nismo htjeli da ih dovedemo u nezogdnu situaciju dok nismo razgovarali o tome na sastanku. Tada je trener ragbijskog kluba iz Dervente poslao svojim igračima tekst da bi i oni pjevali. Neko je to snimio i danas taj video ima više od 30.000 pregleda – govori selektor te dodaje da BiH, uz takve mladiće, ima svijetlu budućnost.  

Čerim je i jedan od osnivača ragbijskog kluba u Tešnju, koji broji 71 registriranog člana. Na zanimljiv način klub je i dobio naziv TRK.

- Dugo smo razmišljali kako da damo naziv lokalnom klubu i onda je, jednostavno, ispalo skraćeno i zanimljivo Tešanjski ragbijski klub - TRK. I Beogradski ragbijski klub nosi naziv BRK. Tako da će naša druženja biti vrlo zanimljiva - govori Čerim.

Veoma je teško biti trener sinu

Iako je Čerim tek u 19. godini počeo da trenira ragbi, njegov sin i kćerka od rođenja su dio te sportske priče. Sin Armin puni 18 godina i član je juniorske U-18 ragbijske reprezentacije BiH, dok je kćerka Jasmina sa 21 godinu već trener mlađih uzrasta.

- Teško je bilo naći djevojku tih osamdesetih godina ako nisi bio ragbista. Danas je to drugačije, ali drago mi je da djeca idu mojim stopama. Sin Armin je lani proglašen najuspješnijim juniorom u Tešnju. Veoma je teško biti trener sinu – govori Čerim.

Gubitak supruge prije deset mjeseci

Čerim i njegova djeca suočili su se prije deset mjeseci s teškom životnom sudbinom. Njegova supruga godinama je, naime, bolovala od multiple skleroze, ali se nije uspjela izboriti s bolešću.

- Kada smo se upoznali, ona je znala da se bavim ragbijem i rekao sam joj da jedino treba prihvatiti moje svakodnevne prljave stvari. Prihvatila je to i do svoje smrti je bila moja najveća podrška. No, u posljednjih pet godina bila je teško bolesna, nije mogla ni komunicirati. To je bila bolest koja se dala zaliječiti, ali ne i izliječiti. Bili smo spremni na to i to je bio način da to, kao porodica, prihvatimo – rekao je Čerim.