Rat koji je 1737. godine Austrija započela s Turskom u cijelosti se svalio na leđa Bosne i Bošnjaka. Kako je Turska imala problema i na drugim stranama svog ogromnog Carstva, naredila je bosanskom paši da se ne suprotstavlja austrijskoj vojsci koja je imala cilj okupirati cijelu sjevernu Bosnu. Kad se u Bosni saznalo da sultan prepušta dio Bosne neprijatelju, Bošnjaci donesu odluku da sami ustanu u odbranu svoje zemlje i suprotstave se austrijskoj vojsci.

Napad na granice

Saznavši da će im se Bosanci sami na svoju ruku suprotstaviti bez pomoći i dozvole Carigrada, Austrijanci su bili uvjereni da će bez pola muke suzbiti i savladati prkosne Bosance. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo V obratio se bosanskom narodu proglasom kojim je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a Bošnjacima muslimanima jamči ličnu i imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu slobodno raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu moraju se pokrstiti, jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.

Napad na bosanske granice izvršen je s četiri strane. Jedna vojska je pošla na Bosanski Novi, druga na Bužim i Cetin, treća na Banju Luku, četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba došlo je kod Zvornika gdje je domaća vojska izvojevala sjajnu pobjedu razbivši potpuno neprijatelja. U tom boju posebno su se istakli sarajevski janjičari kojih je bilo pet bajraka, predvođeni Ahmed-pašom.

Ista sudbina je zadesila vojsku pod zapovjedništvom generala Raunacha koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. Tamo se krvavi boj desio 22. jula 1737. godine na Bilajskom (Petrovačkom) polju. Tu je Bosance predvodio bivši zvornički kapetan Mehmed-beg Fidahić i ćehaja-čauš Ali-beg Osmanpašić s odredima iz Prusca, Travnika, Jezera, Jajca, Bosanskog Novog, Bihaća i drugih tamošnjih mjesta. Velikim junaštvom istakli su se Salih-aga Zrinković, Ali-beg Fazlagić i Ahmed-aga Čelebić. Na bojnom polju ostalo je ležati 611 Austrijanaca, među kojima i komandant Raunach s osam oficira.  Jedan broj ih je zarobljen. Na bosanskoj strani među poginulima bio je i zapovjednik Ali-beg Osmanpašić.

Napad na Cetin i Bužim vodio je austrijski general Stubenberg dok je general Juraj Herberstein preko Izačića napao Bihać. Kad im je stigla vijest o katastrofi koju je doživio general Raunach kod Ostrovice, odmah su povukli vojsku ispred Bihaća i Bužima i vratili se preko granice.  

Za to vrijeme glavna austrijska vojska predvođena princom Josipom Hildburghausenom napadala je Banju Luku u kojoj je bila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili cijeli grad. Zapovjednik tvrđave Mehmed Ćatić hitno je poslao glasnika u Travnik da obavijesti Ali-pašu o teškom položaju grada. On je odmah tamo uputio sarajevskog muteselima Ibrahim-agu s manjim odredom janjičara s porukom Banjalučanima da im u pomoć stiže sva bosanska vojska.

Ultimativno pismo

U međuvremenu Austrijanci su se obratili Banjalučanima sa zahtjevom da se predaju. Ponosni Banjalučani na taj poziv odgovorili su žestokom vatrom iz topova, čime su im dali na znanje da će se boriti do posljednjeg čovjeka.

Odbranom grada rukovodio je banjalučki kapetan Mehmed Ćatić, a desna ruka mu je bio pristigli sarajevski vojskovođa Ibrahim-aga. Austrijanci su nekoliko dana nemilosrdno tukli grad iz svih vrsta artiljerijskog oružja. Na branioce je dnevno padalo i po 1.800 granata. Grad je tučen i noću. Vraćeni su brojni juriši, ali su se branioci, iako malobrojni, žestoko branili. Čak su povremeno vršili ispade iz grada zabijajući se u neprijateljske redove kao klin nanoseći im znatne gubitke. Izvještaji su zabilježili da je među tim borcima bilo i žena. Prilikom jednog takvog prodora poginulo je 35 branilaca, dok ih je 15 bilo zarobljeno, među kojima i jedna žena. Upravo je po njoj general Hildburghausen opkoljenima poslao pismo o ultimativnoj predaji, što je bilo odbijeno.

Austrijski komandant je naredio da se još više pojačaju napadi. Stanje je postalo tako kritično da se svaki tren mogao očekivati proboj zidina. Ni to, međutim, nije obeshrabrilo Banjalučane. Sjetivši se šta ih čeka ako padnu neprijatelju u ruke te izrečene prijetnje da će se po zauzeću grada morati svi pokrstiti, ovi tada učine nešto što je svojstveno samo sinovima koje rađa Bosna: kadija iznese Kur’an na bedem na koji se svi do jednoga zakunu da će se do posljednjeg boriti i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih. S tim žarom pođu na one dijelove bedema gdje je bilo najkritičnije.

Austrijanci su bili zaprepašteni kada su među braniocima na bedemima vidjeli i žene. Neuobičajeno za islamsku sredinu, mnoge Banjalučanke stale su uz svoje očeve, muževe, braću i sinove, i odbijale napade dušmana tako zanosno i vješto da su napadače naprosto prenerazile, a svoju braću zadivile.

Gradu je već u pomoć hitala glavna bosanska vojska kojoj je na čelu bio Ali-paša. On je s Travničkog polja već bio pristigao u Podrašnicu kod Varcar-Vakufa, gdje je sačekao dolazak ostale bosanske vojske. Kad mu je stigla vijest da su banjalučki bedemi već napola porušeni i da branioci posljednjim snagama odbijaju napade, s vojskom je pohitao u tom pravcu usiljenim maršom ne gledajući gdje su brda, gdje doline. Pod punom bojnom opremom jurili su bez odmora. Bosanci su zaobišli sve austrijske predstraže. Išlo se šumama, preko gora, nije se smjela zapaliti čak ni vatra da se ne odaju neprijatelju.

A onda preko nabrzinu izgrađene skele kod mjesta Krmine prebacili su se na desnu stranu Vrbasa u namjeri da udare s istočne strane kako bi iznenadili Austrijance.

Ovaj taktički potez Ali-paše bio je dobro osmišljen jer se bosanska vojska pojavila pod Banjom Lukom i udarila na neprijatelja baš s one strane odakle se najmanje očekivala (4. avgusta 1737. godine). To je veoma zbunilo glavnokomandirajućeg Hildbughausena. Nastala je opća pometnja i panika u njegovim redovima, na što su Bosanci upravo računali.

Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestrojila u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njena neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala utjeralo je neprijatelju strah u kosti.

Ali-paša je za predstojeću bitku na desno krilo svoje vojske stavio proslavljenog zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Na lijevo krilo je stavio alajbege sa zaimima i spahijama od četiri sandžaka, a preostalu vojsku iz 32 nahije i janjičare, koju su predvodili kadije s janjičarskim bašama, postavio je u sredinu. Ispred svih je stao Ali-paša i time su obje vojske bile spremne za sudar. Ali-paša je uspio održati predbojni govor svojim borcima, nakon čega su vojske krenule jedna na drugu.

Junaštvo kapetana

Boj pod Banjom Lukom zbio se 4. avgusta 1737. godine i trajao je od podne do zalaska sunca. Bosanci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su provalili branioci iz grada pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo.

U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima navalio tako žestoko na neprijateljsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Spašavajući se, ovi nalete na redove vlastite pješadije desnog krila pa su tako trali jedni druge. Drugi, pak, pod velikim pritiskom potražili su spas u Vrbasu, ali ih se većina podavila. Očevici su zabilježili da se po pet vojnika držalo za jedan konjski rep da bi preplivali na drugu stranu rijeke.

Nakon kraćeg zastoja Austrijanci su se prestrojili i ponovo se zametnuo ljuti boj. Bosanci se počnu sada još žešće boriti tamaneći sve oko sebe. Prekaljeni borci sa svjetskih bojišta ovaj put su imali poseban razlog da se ovako srčano bore. Branili su rodnu grudu.

S kakvim su žarom to činili govori slučaj zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića. Pod njim su pala čak tri konja, a onda je pješice, gologlav s isukanom sabljom kršio put i sjekao neprijatelje. Kad ga je primijetio Ali-paša, nekako mu doturi konja i izvuče ga iz vreve. Nakon što su mu previli rane, dadnu mu novu dolamu, jer je ona na njemu bila sva iscijepana od sablji i handžara, potom uzme novo oružje, uzjaše odmorna konja, a onda se ovaj dični junak ponovo vrati u boj i stane na čelo svog desnog krila.

Velikim junaštvom istakao se i čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija. Za njega je ostalo zapisano da je prvi, ne obazirući se na očitu opasnost, navalio na neprijateljske položaje s topovima napravivši pri tome pravu pustoš.

Do zalaza sunca učinjeno je ukupno pet juriša. U posljednjem su Bosanci Austrijance tako silovito natjerali da su se ovi morali ponovo spašavati bijegom kako je ko znao i stizao. Tražeći spas ispred bosanskih sablji, mnogi su u gomili nagrnuli na ćupriju da bi umakli na drugu stranu Vrbasa. Ćuprija se, međutim, pod velikim teretom srušila i mnoge je progutao duboki Vrbas.

Šta je ostalo iza neprijateljske vojske

• 1.027 mrtvih vojnika, među kojima i dva pukovnika, jedan major, devet kapetana i 15 nižih oficira
• 1.000 ih se utopilo u Vrbasu
• 14 oficira i 352 vojnika ranjeno
• 186 stradalih jahaćih konja
• 15.000 buradi baruta i drugog materijala

“Ako Boga znate i svece ljubite ...”

Ali-paša je za Austrijancima koji su bježali s bojnog polja poslao nekoliko stotina konjanika koji su ih nemilosrdno tamanili sve dok im se ovi nisu molećivo obratili: “Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati”. Na to su ih Bosanci pustili da se mirno prebace preko Save i tako se spase.

Pljačka bošnjačkih kuća

I dok je grad branilo sve što je moglo stajati na nogama, i dok su se proživljavali najteži trenuci, desilo se nešto što je kod svih poštenih Banjalučana izazvalo duboko ogorčenje. Naime, zbog žestokog granatiranja, žene, djeca, bolesni i stari napustili su kuće i sklonili se u tvrđavu, dok su za to vrijeme svi sposobni branili bedeme. To je iskoristio dio sugrađana kršćanske vjere, koji su se razmilili po napuštenim kućama i počeli ih pljačkati kao da to čine najgorim dušmanima. Bili su uvjereni da branioci neće izdržati, a u Austrijancima su vidjeli svoje “spasioce”. Stoga su poletjeli da se dograbe bošnjačkog bogatstva prije nego što u grad uđu napadači, vjerujući da će njih, kao kršćane, poštedjeti.