BIH

"Sarajevska crvena linija" mnogima je pomogla da se nose sa vlastitim gubitkom

Tekst nezavisnog novinara i sociologa Maartena Dallinga, posvećen bh. reditelju

Redakcija

6.4.2015

“Kad pogledam kroz prozor, još uvijek vidim zgrade potpuno izrešetane mecima, gotovo dvadeset godina nakon rata,” Haris Pašović mi govori putem Skypea, iz svog doma u Sarajevu. Neće tu dugo ostati, jer ovaj društveni aktivista i umjetnik više od pola svoga vremena provodi u inostranstvu. Kao filmski i pozorišni stvaralac i producent, on svoje umjetničke projekte postavlja diljem svijeta.

haris-pasovic-32

Avaz (Pašović: Istražuje teme rata i mira)

Rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine,i koji je izbio nakon što je Bosna proglasila nezavisnost od Jugoslavije, završen je, ali zemlja ga još uvijek nije prevladala. Ožiljci nisu samo fizički: “Mi možda imamo mir, ali zemlja je sapeta kompliciranim, birokratskim konceptom. Imamo tri predsjednika i po nekoliko ministara za svaku poziciju. Napredak je naprosto nemoguć. A toliki su ljudi izgubili svoje najdraže, bili žrtve silovanja, ostali bez nogu ili drugih dijelova tijela. Ni za jednu generaciju ratse još uvijek nije završio.”

Pašović, koji je tada imao tridesetak godina, doživio je rat izbliza.“Tokom Opsade Sarajeva, živio sam sa majkom i sestrom Lejlom u gradu u kojem je ubijeno11.541 muškaraca, žena i djece,” nedavno je on napisao u eseju za BBC World Service. Srpske snage su s okolnih brda opkolile grad a njegovih 380.000 stanovnika lišavali hrane, električne struje, vode i grijanja tokom dugih 46 mjeseci. Ali nije samo glavni grad bio pod opsadom: “Blizu grada Rogatica, Fuada, brata moje majke, srpske su snagekao civila uhapsile, stavile u „živi štit“ i satjerale i njega i ostale zarobljenike u unakrsnu vatru. Tako je ubijen. U istočnoj Bosni, u sjevernoj Bosni a pogotovo u Srebrenici, srpske su snage pobile hiljade muslimana u genocidu i najvećim zlodjelima počinjenim u Evropi nakon holokausta,” kaže Pašović.

11,541 stolica

Rat igra važnu ulogu u Pašovićevom životu i radu. “Ali, ja ne želim da me zovu ratnim umjetnikom, mrzim kad me ljudi tako etiketiraju,” spontano kaže. “Ja sam već bio ostvaren kao umjetnik kad je rat počeo. Nisam se posvetio umjetnosti zbog Opsade.” Ipak, ostaje činjenica da je nekoliko njegovih najpoznatijih projekata vezano za rat.“Sarajevska crvena linija“ je jedan od njih. Dana 6.aprila 2012. godine, Pašović i brojni volonteri su 11.541 crvenih, plastičnih baštenskih stolica postaviliu gustim redovima duž glavne sarajevske ulice. Svaka je stolica bila tu za jednu žrtvu Opsade glavnog grada. Tu su bile i 643 dječije stolice za 643 poginule djece. Cijeli taj dan, umjetnici su izvodili program pred brojnom publikom u čast “onih koji nisu mogli biti tu.” Projekt je ostavio snažan dojam. „The New York Times“ je napisao:“Snaga te jednostavne ideje pokrenula je lavinu emocija ovog vikenda u Sarajevu, 20 godina nakon što je rat izbio u Bosni i Hercegovini.”

Pašović je o „Sarajevskoj crvenoj liniji“ govorio tokom konferencije „Obitelj, generacije i rat“ u Muzeju savremene umjetnsoti (Kunsthal) u Rotterdamu, 2. maja 2014. godine. Teško je zamisliti koliko je velik broj 11.541, “ali, koristeći te prazne stolice, mi smo ga vizualizirali,” rekao je Pašović. „The New York Times“ je to opisao kao “razorno direktno.”Jeste bilo direktno, ali je bilo i vrlo učinkovito. Pašović se sjeća:“Ljudi su mi prilazili i govorili: ‘Tek sad mogu svojoj djeci objasniti šta se desilo.’” A jedan mu je poznanik rekao: “Ova stolica je za moju sestru-bliznakinju.” Pašović, vidno dirnut, učesnicima konferencije je objasnio da on nije ni znao da je taj njegov poznanik imao sestru-bliznakinju.

Video o „Sarajevskoj crvenoj liniji“ prikazuje beskrajne redove praznih stolica. Ljudi prolaze kraj njih, zagledaju ih. Dječije su stolice ukrašene balonima. Na golemim ekranima nižu se imena žrtava.

Pašovićeva dugogodišnja prijateljica je Julia Bala, klinička psihologinja specijalista za djecu i mlade, koja radi za Stichting Centrum ’45, holandsku instituciju za liječenje post-traumatskog stresnog poremećaja izazvanog Drugim svjetskim ratom idrugim ratovima i nasilnim događajima. I Bala je iz bivše Jugoslavije. Ona mi kaže kako je !Sarajevska crvena linija“ ostavila snažan dojam: “Bio je to kolektivni, ali i individualni događaj. Mnogima je pomogao da se nose sa vlastitim gubitkom jer im je omogućio da odaberu stolicu, spuste na nju cvijet, ostave poruku ili igračku. Bio je to ritual. Ljudi su mogli nešto učiniti i podijeliti bol s drugima. To je važno: nisu socijalni radnici jedini koji ljudima mogu pomoći u suočavanju sa traumatičnom prošlošću.”

Ljudi su govorili da su prvi put nakon dvadeset godina bili u stanju zaplakati, kaže Bala. “Mnoge porodice jednostavno o tome nisu govorile. „Sarajevska crvena linija“ nešto je otključala, nešto što drugi komemorativni događaji nisu uspjeli. Doprla je do raznih generacija. Nije bilo govora, ni političkih poruka. Bilo je to isključivo radi sjećanja. Bio je to jedan veoma poseban način da se omogući i kolektivni i individualni proces žalovanja. Možda je doneklei oslobodilo ljude da se više okrenu budućnosti.”

Jedan je posjetitelj rekao Agenciji AP: "Kao da se cijela tragedija materijalizirala, postala vidljiva. Čovjek nije u stanju čak ni opisati šta osjeća. Nije to mržnja. Nije ni bijes. Samo beskrajna tuga.”

Na konferenciji u Rotterdamu, Pašović je objasnio zašto je odabrao crvene stolice. “Crvena je boja ljubavi i boja krvi. Ti redovi stolica ličili su na rijeku, rijeku krvi. Koliko god je važan sam veliki broj ubijenih ljudi, jednako je važan i svaki pojedinac. Svakog od njih više nema zbog onog što je uradio čovjek: rat nije zemljotres.” Je li to, onda, implicitna lekcija, pitam ga. “Tek kad se suočiš sa stvarnošću, možeš se suočiti sa svijetom i učiniti ga boljim,” Pašović odgovara.

Primarna potreba

“Na početku rata u Bosni i Hercegovini, Haris je došao u Amsterdam, gdje smo suprug (Prof. Dr. Dragan Klaić – op.a.) i ja tada živjeli,” prisjeća se Bala. “Kad je počela opsada Sarajeva, on se želio vratiti. Haris je osjećao da mora biti tamo. Taj je osjećaj kod njega bio veoma jak.“U jednom intervjuu za „The Scotsman“, Pašović je rekao: “Odrastao sam obožavajući pisce poput Hemingwaya, Georgea Orwella, Ane Ahmatove, i tako sam oduvijek zamišljao umjetnika – umjetnik treba biti hrabar i slobodoljubiv.”  Kad je stigao u Sarajevo, postao je pokretačka snaga dva ratna festivala: Međunarodnog teatarskog festivala MES i Sarajevo Film Festivala. Bala objašnjava da je to bio “vid umjetničkog otpora protiv opsade, kao i čin dostojanstva, inicijativa koja je pokazivala da ljudi ne dozvoljavaju da se sve uništi.” Pašović, sa svoje strane, to standardno rezonovanje okreće naglavačke. “Mnogi ljudi, među njima mnogi novinari, pitali su me zašto sam organizirao te festivale tokom rata. Moj  je odgovor bio: ‘A zašto se vodio rat tokom tih festivala?’ Rat nije normalna stvar, festivali jesu.”

Jedna od teatarskih produkcija koje je Pašović producirao bio je komad „Čekajući Godota“, u režiji američke spisateljice i aktivistice Susan Sontag. Ovaj komad irskog dramatičara Samuela Becketta govori o dva lika koja uzalud čekaju nekoga po imenu Godot – koji se nikad ne pojavi.

Kritičar „New York Timesa“ je 19. avgusta 1993. prisustvovao premijeri i napisao kako su UN-ovi oklopnjaci tutnjali na ulici tako da su se čuli i u pozorištu. “U publici su bili hirurzi iz glavne gradske bolnice, vojnici sa fronta, vladini službenici čiji je posao bioraspodjela hrane izgladnjelom stanovništvu, ljudi koji su izgubili očeve i sestre i sinove, i jedan čovjek u invalidskim kolicima -prije rata glumac - koji je izgubio obje noge kad je prethodnog ljeta granata pala pred njegovu zgradu.”

Svih je dvadeset izvedbi bile su dubke pune. Pozorište se moralo osvjetljavati svijećama i neprestano je bilo granatirano, izvijestio je BBC. Glumci su bilo toliko izgladnjeli da su morali leći kad ne bi bili na sceni. I publika i glumci su rizikovali život da bi došli u pozorište. Zašto su dolazili, Harisa je upitao BBC. Evo njegovog odgovora: “U ratu nije najvažnije preživjeti, najvažnije je ostati ljudsko biće... ljudsko si biće kad dopustiš djetetu u sebi da govori. Kada to radimo, mi nismo agresivni, već kreativni. Zato umjetnost i jeste primarna potreba, kao hrana, seks i voda.”

“Pamtim dane kad smo pripremali našu posljednju predstavu,” Pašović je izjavio za „Los Angeles Times“ o drugom komadu koji je postavio te godine. “Bio je decembar... Granatirali su nas svakog bogovetnog dana. Svakog dana je po pet, šest ljudi masakrirano usred grada. I na desetine je bilo ranjeno. A niko od učesnika niko nije kasnio na probe. Bilo je jako uzbudljivo raditi sa ljudima koji su odlučili živjeti iraditi. Iz tog je osjećanja dolazila ona posebna snaga kojom smo savladavali tu situaciju.”

Dok su neki istaknuti bosanski umjetnici izbjegavali Sarajevo tokom rata, Pašović je osjećao da mora biti tamo iz potrebe da se suprotstavi “barbarstvu i fašizmu,” kako je rekao „New York Times-u“.

Ovaj umjetnik nije svoje komade postavljao samo u teatrima; ratne predstave je postavljao u bolnicama i izbjegličkim logorima. “Nije to bio čin dobročinstva,” izjavio je. “Nismo mi to radili da bismo nesretne ljude zabavili. Naše predstave su bile duboko umjetničke.” Cilj mu je bio ‘nadmudriti’ rat, barem nakratko, i što je moguće više ljudi izložiti visokoj kulturi.

Zatvor

Godine 1993, Pašović je pokrenuo prvi Sarajevo Film Festival. Kad ga je „Los Angeles Times“ upitao kako su stanovnici  grada na to reagirali, Pašović je odgovorio: “Tokom Filmskog festivala, u deset dana smo imali preko 20.000 gledalaca. Bio je to veliki filmski festival. Imali smo tri kina, po deset projekcija na dan. A glavno je kino bilo na uglu... ‘Aleje snajpera.’ Cijelo su vrijeme pucali na nas. A ljudi su dolazili na projekcije namirisani, dotjerani, bilo je naprosto divno. Pretrčavali su ulicu da izbjegnu snajper. A onda bi ušli u kino...”

„Zašto su ljudi toliko rizikovali“, pitao je „Los Angeles Times“ 1994.godine. „Zato što im je umjetnost omogućavala da opet budu normalna ljudska bića“, odgovorio je Pašović. Ljudi su bili u potpunoj izolaciji, odsječeni, jer je bilo previše opasno izaći na ulicu. “Mislim da je to gore od zatvora. Većina zatvorenika je učinila nešto loše i zato izdržavaju kaznu. U ovom slučaju niste bili u zatvoru. Bili ste u vlastitom stanu. Plus, niste učinili ništa loše.”

“Činilo se da je kultura bila moćnija nego što smo mislili prije rata,” rekao je Pašović u istom intervjuu. “To (naš uspjeh) dokazuje da kultura ne pripada građanskoj klasi. Ona pripada svima“.

Obnova

Nakon rata u Bosni i „Sarajevske crvene linije“ Pašović nastavlja istraživati teme rata i mira. Šta se dešava kad ljudi djeluju vođeni zajedničkim ciljem, ne samo individualnom srećom, već srećom za sve? Iz svog doma u Sarajevu, Pašović mi priča o „Osvajanju sreće“, velikom umjetničkom projektu koji je 2013. godine privukao veliku pažnju. Taj teatarsko-muzički događaj je prvo predstavljen u Derryju, u Sjevernoj Irskoj, a potom u Mostaru. Između ta dva grada ima paralela, jer oba nose ožiljke rata. “Oba grada imaju različite zajednice, uglavnom na različitim stranama rijeke,” Pašović je izjavio „The Guardianu“ 2013. godine.“I, mada je u oba grada mir, proces integracije i približavanja tih zajednica ide užasno sporo.”Osvajanje sreće“, sa desetinama umjetnika iz Sjeverne Irske i sa Balkana, bavi se tim pitanjem. Predstava  se oslanja na središnje pitanje filozofa Bertranda Russella: kako ljudi mogu zaslužiti sreću? U Derryju, gdje mnogi katolici i protestanti još uvijek ne žive u skladu, premijera je održana na Međunarodni dan mira. Kasnije je „Osvajanje sreće“ igrano u blizini obnovljenog Starog mosta u Mostaru.

Predstava se fokusira na nekoliko užasnih preioda u skorijoj svjetskoj povijesti (20. i 21. stoljeće). Ali, Pašović nas podsjeća: “Russell kaže da je svijet užasan, užasan, užasan. Moramo se suočiti s tim.” Odjeci „Sarajevske crvene linije“. “Ne trebamo se zavaravati, ignorirati užase svijeta, to da su ljudi u stanju bitizli. Oni koji su toga svjesni, mogu ponovno graditi. Kritičnost nam omogućava da se liječimo i da poboljšavamo stvari.”

Ekipa predstave, koju čine izvođači različitih vjerske pripadnosti kao i ateisti, daju dobar primjer. Činjenica da ti ljudi, koji su nekad bili u međusobnom sukobu, sada sarađuju, predstavlja ono što je Bala nazvala “činom pomirenja”.

Odjek

Pašović stvara društveno relevantnu umjetnost i nastavit će to činiti. Upravo je završio scenario za film „I ja sam iz Srebrenice“. Film je priča o Fikretu Hodžiću, TV voditelja popularnog u Bosni i Hercegovini. “On je moj prijatelj, rođen u Srebrenici. Imao je devet godina kad je Srebrenica pala. Otac mu je ubijen a njegovi posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni. Mnogo je takvih slučajeva. Još najmanje hiljadu ljudi treba naći. Mnogo je pitanja, mnogo frustracije i gnjeva. O tome govori ovaj novi projekat.”

Pašović je naprosto navučen na temu rata i mira. Smatra da bi njegove kolege umjetnici mogli pokazati veći interes i predanost onome što se dešavalo u ratu. „Dokazali smo koliko je umjetnost važna u ratu. I šta se onda desilo? Veliki interes koji su u ono vrijeme ljudi pokazivali nije našao odgovarajućeg odjeka nakon rata. Ljudi to primjećuju, ali ne uzimaju k srcu. Umjetnici trebaju imati više hrabrosti i preuzeti veću odgovornost. Vidite šta se dešava u Siriji, u Iraku. Pokrene se poneka inicijativa, ali to nije ni izdaleka dovoljno. To frustrira. Ja zbog toga plačem i ja to osuđujem“.

Tekst „Umjetnost kao kontrasila: Haris Pašović i utjecaj njegovog rada“ Maartena Dallinga, nezavisnog novinara i sociologa, koji je objevljen u knjizi „Family, generations and war“, urednica Esther Captain i Trudy Mooren, a u izdanju National commitee fro 4 and 5 May.