Po nekoj vrsti profesionalne deformacije ovisnika od čitanja, navikao sam da svakodnevno pratim, čitam i analiziram gotovo svu relevantnu štampu - dnevne novine i nedjeljnike - koji sve više zjape prazninom, da pregledam časopise kojih, istina, više ni nema u BiH, kao i nove knjige naših autora, za koje je moguće konstatirati da se sva ta gomila teksta može, čak i mora, u interesu mentalnog zdravlja previdjeti i ignorirati i da se čitljiv tekst još jedino može naći u nekom literarnom uratku, romanu ili pripovijetki, mada je i u toj vrsti literature sve manje zanimljivih i čitljivih tekstova, a sve više namudrenih ispraznih i, što je najgore, prepisanih tekstova.

Zrno mudrosti

Sve to odiše prazninom, neumnošću, imitativnim postupcima i jednostavno prividom intelektualnosti i umjetničkog dara, a sve, ustvari, vapi za zrnom mudrosti. Stari Latini bi rekli da vapi za zrncem soli, ali i ta sjajna izreka je u nas pretvorena u praznu frazu nepostojeće važnosti i veličine onih koji mogu da se igraju mecena, po svome, a ne po općem ukusu, ali za naše pare.

Mislio sam kako je to sve daleko od iskonske mudrosti mog banjalučkog komšije Omer efendije Đina koji je Smaji Bišćeviću, nekadašnjem sekretaru Petog kvarta, na pitanje zašto dolazi svaku noć na konferenciju, a ne govori ništa, odgovorio da on nema šta da kaže na sve ove mudre Smajine riječi, ali da je ponio grudu soli, da malo posoli kako ljudima ne bi pozlilo od slatkih Smajinih obećanja.

Omer efendija je odlično znao smisao i pravilno upotrijebio izreku o zrnu soli i njegovoj ulozi u ljudskom životu. Ali danas više nema ljudi kao što je bio Omer efendija i njemu sličnih mudrih ljudi i svi smo složni da je mudrost iz našeg života nestala i da se svela na puko preživljavanje, da vlada bezumlje, nasilje, nazadak u pravima i slobodama, u moralu i u svakom drugom smislu i obliku ljudskog djelovanja osim u bezočnoj pljački kojoj smo izvrgnuti u svim relacijama, od uskraćivanja prava, plaća, zaposlenja, nameta raznih vrsta, bezobzirnih poskupljenja svih potreba čovjeka, od vode, struje, grijanja do voća i povrća, a da niko od onih koji uzimaju milione za brigu o nama i našem dobru se ne češe ni iza uha, a kamoli po glavi ili da daje ostavku zbog toga što sve ide nizbrdo.

Oni ne idu jer su se ukopali u betonske temelje. Ljudi ostaju mirno na položajima u državi unatoč općem uvjerenju javnosti da su učesnici kriminalnih radnji, ali su te radnje nedokazive, a kako će i biti, jer je stara izreka da nema pravde kad te kadija i tuži i sudi. Bezočnost ide tako daleko da ti ljudi koji su nas uvalili u ovu provaliju jada i čemera sami sebe ocjenjuju i donose odluke o sebi, bez ikakvog obzira prema onom šta javnost misli.

To su sve znaci jedne velike i opasne bolesti. Ali, mada se svi žale na bolove koje ta bolest izaziva kod najvećeg broja građana ove zemlje, nemamo još ni misli ni riječi koja bi jasno i precizno označila to stanje i rekla koja je to vrsta bolesti i kako se ona može uopće liječiti.  

Znamo da se radi o smrtnoj bolesti da umiru prava, pravde, humanost i ljudski životi uopće, ali naša misao nije ni u stanju niti je zainteresirana da utvrdi o čemu se tu zapravo radi. Ona je uživljena u postojeće stanje, dio je njega ne samo kao element koji je sistemu podređen, jer je to objektivno stanje koje je nametnuto intelektualnom i kulturnom svijetu, nego je i zadovoljna jer u tom sistemu i ona ima određenu funkciju, a ta je da legalizira svako nastalo stanje time što ga tretira kao normalno, a ne kao izvanredno stanje i smrtnu bolest društva u cjelini.

Dvije riječi

Misleći o toj odlučnoj riječi koja bi okarakterizirala postojeće stanje, a ujedno i otvorila vrata ka izlazu iz njega, ta riječ mora biti puna istina o tom stanju, jer samo istina otvara vrata spasa, došao sam do dvije riječi koje bi tačno karakterizirale postojeće stanje. Jedna je riječ označava tumorozni izraštaj na ljudskom tijelu, zvan u narodu rak i to zbog toga što se rane koje nastaju usljed određenih oblika te bolesti vraćaju nakon uklanjanja, a to je direktna asocijacija na način kretanja rakova koji se kreću unazad. Rak je izraslina na tijelu koja je karakteristična po tome što se hrani na račun zdravih ćelija uništavajući ih i tako izazivajući progresivno slabljenje organizma i smrt.

Direktna asocijacija između ove zloćudne vrste tumora i naše partijske oligarhije i vladajućih institucija u državi je moguća, jer i te strukture izrastaju na organizmu naše države i političkog sistema i žive na račun njenih zdravih dijelova, ubijajući ih upravo onako kako se to kod nas događa. Kao što kod bolesnog organizma rastu samo ćelije tumora, tako i kod nas raste samo broj stranaka i institucija, ministara funkcionera, zaposlenih u državnim i javnim institucijama, a sve na račun onih koji rade, kojih je sve manje i čiji su prihodi sve slabiji u odnosu na njihove potrebe.

Ima jedna stvar u vezi s paralelom tumora i vlasti. Svaki je tumor izraslina koja je svojim načinom postojanja strana zdravom tijelu i može se na vrijeme odstraniti operativno ili ubijati pogodnim medikamentima s izgledima na uspjeh ako se to učini zarana.

Druga riječ, a koja je kod nas izgubljena, mada mnogo potpunije i sigurnije označava prirodu stanja u kojem se nalazi naša država i mi u njoj, je riječ marazam. Ta riječ označava takvo stanje u kojem cjelina organizma ubija svoje dijelove, a to znači da se organizam raspada i izumire u cjelini, a ne kao u slučaju raka, da dio uništava cjelinu. Ovdje je bolesna na smrt cjelina i ona uništava svoje dijelove.

Upotreba ove riječi je mnogo adekvatnija za naš slučaj, jer istina je da je naša država, u prvom redu, bolesna kao cjelina i da način kako ta cjelina postoji ubija sistematski njene dijelove. Za to su krivi oni i naši i strani pametnjakovići ili jednostavno ljudi kojima je sama stvar kako ćemo mi živjeti bila zadnja rupa na svirali, a to su tvorci Dejtonske BiH.

Naši predstavnici koji su učestvovali u prevari koja se naziva postizanje časnog mira u Dejtonu stvorili su takvu BiH koja ubija svoje dijelove na taj način da im daje iluzije da mogu da postoje kao posebni iz cjeline izdvojeni, pa čak joj suprotstavljeni i odvojeni dijelovi. Tako da je riječ marazam, odnosno ono što ona podrazumijeva, najprikladnija da se okarakterizira postojeće stanje u kojem se nalazi naša zemlja i mi s njom. Ono što je tragično u cijelom tom slučaju je činjenica da naša nauka, intelektualni svijet i čuvari morala i tradicija uopće ne vide to i da nema znaka svijesti o tragičnom smislu stanja u kojem se nalazimo.

Da toga ima, nastala bi barem jedna teza, koncept, stranka ili pokret za vraćanje na prijedejtonsko stanje, koje je jedino prirodno i normalno, zdravo stanje za Bosnu i Hercegovinu ukoliko ona smije uopće misliti na to da postoji.