Kada je 2003. godine u sklopu Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Tuzla otvoren medicinski hospis, malo ko je znao da se BiH tada upisala među 20 zemalja svijeta u kojima je briga o teško oboljelim pacijentima postala dio sistema zdravstvene zaštite.

Entuzijazam tadašnjeg menadžmenta UKC-a, s rahmetli dr. Nedretom Mujkanovićem na čelu, učinio je da je Tuzla, ne samo u BiH već i u regionu, sve do danas ostala jedini grad koji ima savremeni Centar palijativne njege, takozvani hospis, koji je ustrojen po visokim standardima medicinske pomoći, ali i ljudske humanosti.

Uključena porodica

Centar je smješten u prizemlju zgrade Klinike za plućne bolesti u tuzlanskom naselju Slavinovići, a čine ga odjeli palijativne njege ležećih bolesnika te dnevne i dječije palijativne njege.

- U početku smo bili samo hospis koji je teško bolesnim pacijentima pružao njegu kako bi im, nerijetko, bili olakšani posljednji dani života. Vrlo brzo prerasli smo u Centar u kome se,  osim klasične, koja podrazumijeva terapijsku i svaku drugu njegu teških bolesnika, pružaju i drugi vidovi pomoći. Radimo psihosocijalnu potporu oboljelima i, što je najvažnije, uključujemo porodicu u sve to. Tačno je da je ovo mjesto gdje dolaze pacijenti s onkološkim oboljenjima i drugim teškim hroničnim bolestima, da je kod mnogih stadij bolesti u fazi kad više nema nade, ali jedan krajnje human pristup svemu pomaže da bolesnici, ali i njihove porodice, lakše prođu kroz to stanje - priča za “Dnevni avaz” Amra Stuhli, glavna sestra Centra za palijativnu njegu UKC-a Tuzla.

Sa sestrom Stuhli prolazimo hodnikom u čijem centralnom dijelu je sto i oko njega uvijek tri do četiri člana medicinskog tima. Riječ je o izuzetno iskusnim i educiranim medicinskim sestrama koje su tu da reagiraju na svaki jauk ili pokret pacijenta iz susjedne sobe, da daju lijek, pruže informacije, obave administrativni dio posla, utješe članove porodice u trenutku kad gube svoje najmilije... Na sobama gdje su ležeći bolesnici vrata su stalno otvorena. U njima su od dva do četiri kreveta i u svakoj je po jedna sofa na kojoj može predahnuti neko ko je bolesnicima stigao u posjetu.  

Nedaleko je i dnevni boravak u kome, opet, članovi porodica bolesnika mogu odmoriti, skuhati kafu, čaj, pa i prileći. Jer, upravo je Odjel ležećih bolesnika mjesto gdje je smrt svakodnevna stvarnost i gdje članovi porodica nerijetko žele uz svoje najmilije provesti posljednje dane i sate njihovog života.
 
U hodniku susrećemo Sandru Pranjić. S tugom na licu priča nam o teškoj bolesti koja je shrvala njenog oca i koji je već nekoliko dana na njezi u ovom centru. Svjesna je, kaže, da joj otac umire.

Soba za druženje: Ovo što imamo ovdje je pola ozdravljenja

- Ovo su teški trenuci za mene, ali hvala Bogu što postoji ovakva ustanova, ali i ljudi koji u njoj rade. Koliko pomažu da moj otac lakše podnese muke i bol, toliko pomažu i meni kao članu porodice. Hvala im svima, posebno dr. Iziću - kaže Pranjić.

Poseban segment rada ovog centra je dnevna palijativna njega. Prostor je fizički odvojen od dijela s “ležećim bolesnicima” i kroz njega svakodnevno prođe četrdesetak pacijenata koji su operirali karcinom i već završili onkološki dio liječenja. Dolaze i žene i muškarci.

- Imamo pacijentica koje su na dnevnoj njezi od samog otvaranja Centra. U početku su to bile zatvorene, psihički utučene, bezvoljne žene, dok su danas potpuno druge osobe. Razgovaraju, druže se, piju kafu, imaju osiguran ručak, čak je tu i frizer. I, što je najvažnije, za svaku sumnju u svoje zdravstveno stanje imaju s kim porazgovarati, obaviti brzi pregled, ali i dobiti adekvatan savjet - ističe sestra Stuhli.

Odjel ležećih bolesnika

Bolesna djeca

U sobi za druženje zatičemo desetak žena i jednog muškarca. Jedne ne žele pred fotoobjektiv, druge pak s radošću opisuju šta im pomoć ovog centra znači.  

- Ovo što imamo ovdje je pola ozdravljenja. Razgovaramo, razmjenjujemo iskustva, pletemo, heklamo, slikamo, čak organiziramo i zajedničke izlete. Niko do onog ko je prošao stres saznanja da boluje od raka, pa onda operacije, hemoterapije, zračenja, ne može razumjeti kako se čovjek osjeća kad misli da gubi bitku sa životom i da je bez krivice osuđeni na smrt. Osoblje ovog centra to stanje razumije i, što je najvažnije, zna način kako da vas izvuče iz krize u koju zapadnete - pričaju gotovo uglas Tuzlanke koje su se, nakon boravka u Centru od nekoliko sati, upravo spremale da krenu kući.

Korisnice dnevne palijativne njege već devet godina svakodnevno u Centar dovoze vozilom UKC-a Tuzla. Nakon što završe boravak, vozač Nihad Pašalić ih istim vozilom razveze njihovim kućama. Upamtio je, kaže, mnoge žene koje su, kad ih je prvi put dovezao u Centar, bile psihički pale, a danas su „apsolutno stabilne i sretne“.

U dvorištu zgrade Centra za palijativnu njegu u Tuzli smješten je i Odjel dječije palijativne njege. Trenutno je u fazi unutrašnjeg renoviranja i pacijenti iz njega su izmješteni na Kliniku za dječije bolesti. I u sklopu ovog odjela uz bolesnu djecu mogu boraviti članovi njihovih porodica.

Pomoć koja se ničim ne može nadoknaditi

Centar za palijativnu njegu UKC-a Tuzla zbrinjava bolesnike s tumorima u palijativnom stadiju bolesti i bolesnike s drugim teškim, hroničnim, životno ograničavajućim bolestima. Osim dijagnostike i terapijskih postupaka, terapije hronične boli i drugih simptoma vanjskih i ležećih bolesnika vrlo bitan segment čini uključivanje porodice u njihovu njegu.

Svakodnevno se u Centru mogu sresti članovi porodica koji u borbi s teškom bolešću svojih najmilijih dobivaju prijeko potrebna znanja kako da se i sami nose s problemom. Mogućnost da svoje bolesne srodnike na određeno vrijeme mogu smjestiti u ovaj centar i bar djelimično prepustiti ih brizi njihovog medicinskog osoblja za većinu je i fizička i psihička pomoć koja se ničim ne može nadoknaditi.

“Duhovna soba”

Veliku pomoć u radu Centra palijativne njege, osim UKC Tuzla, daje i nekoliko nevladinih organizacija, prije svih „Snaga žene“ i „Kreativa“ iz Tuzle. Na raspolaganju su im njihovi psiholozi, socijalni radnici i drugo osoblje. Centar, također, ima i takozvanu duhovnu sobu u kojoj i bolesnici i članovi njihovih porodica mogu obaviti molitvu zavisno od svog vjerskog opredjeljenja.

Omogućiti im da umru u što humanijim i udobnijim uvjetima

Sestra Stuhl: Pružamo i psihosocijalnu potporu

Palijativna njega je sveobuhvatna zdravstvena, psihološka, socijalna i duhovna briga s ciljem pružanja potrebne njege bolesnicima s neizlječivom bolešću. Nastoji im se ublažiti bol, podići kvalitet života, kako bi im se omogućilo da umru u što humanijim i udobnijim uvjetima. Osnivač Pokreta palijativne njege je sestra Sisli Sanders (Cicely Saunders) iz Engleske. Upravo je kroz centar u kome je sestra Sanders 1967. osnovala svoj pokret edukaciju prošlo nekoliko sestara Centra palijativne njege iz Tuzle, među kojima i sestra Amra Stuhli.

Vrhunski ljekari

Dr. Izić: Posvećenost pacijentima

Centar palijativne njege u Tuzli vode dr. Samir Husić i dr. Senad Izić, dvojica vrhunskih ljekara educiranih u prestižnim evropskim centrima, te 14 medicinskih sestara koje svojim znanjem i humanim pristupom poslu čine tim po čija iskustva danas dolaze mnoge njihove kolege iz regiona. U vrijeme naše posjete Centru dr. Husić nalazio se na edukaciji u AKH klinici u Beču, dok je dr. Izić sve vrijeme bio apsolutno posvećen pacijentima.