BIH

Konjic živi od metka iz "Igmana"

U posjeti Tvornica municije "Igman" u Konjicu

E. Trako

20.2.2015

Pucnji municije s ugraviranom oznakom IK, proizvedene u tvornici "Igman" u Konjicu, gradiću na Neretvi, odjekivali su od 6. marta 1950. godine, kada je tvornica počela s proizvodnjom, širom svijeta, od Novog Zelanda preko Kuvajta do Kanade i Amerike.

Buka mašina

Tvornica smrti ili ne, bure baruta, kako se često upotrebljavaju složenice za opis konjičkog "Igmana", jedno je sigurno, ova fabrika trenutno zapošljava 960 ljudi. Sa stalnom tendencijom otvaranja novih radnih mjesta za Konjičane je, s pravom, privredno srce grada.

Prilikom posjete "Igmanu" na prvoj kapiji, a tek kasnije ćemo shvatiti da je udaljena skoro pet kilometara od ulaza u tunel, portir, lik iz filmova jugoslavenske kinematografije u plavom mantilu, s čuđenjem nas je gledao i pitao: "Kuda?"

- Više je u posljednje dvije godine nogu kročilo kroz "Igman" nego za pola stoljeća - govori nam portir otvarajući kapiju.

Postoji legenda da čak ni rođeni Konjičani nisu znali šta se tamo proizvodi. A i oni koji su znali, nisu pričali.

Proizvodni proces odvija se u kilometarskom tunelu. Pored je zgrada, tačnije ulaz u Titov bunker, arhitektonsko čudo. Običnom prolazniku ni danas ne bi palo na pamet da se na obali kristalno čiste Neretve, u podnožju planinskih vrleti, proizvode milioni metaka.

konjic-igman-17-ff

"Očna kontrola" odgovorniji dio posla

Naš domaćin Šaćir Herić, izvršni direktor za proizvodnju, poveo nas je u obilazak. Iza ogromnih kliznih metalnih vrata čuje se buka starih strojeva, presa, mehaničkih čekića... Ali, to je ona fina buka, rad mašina koji se u siromašnoj privredi poslijeratne BiH rijetko može čuti.

- Imamo strojeve stare i stotinu godina. Većina ih je iz Njemačke, a svi funkcioniraju jer imamo dobar sistem popravke - kaže Šerić.   

Specifičnost ove tvornice, osim što se proizvodni proces odvija u tunelima, jeste da izvozi na skoro sve kontinente, a njenu municiju kupovali su i Rusi i Amerikanci.

Nisu ni u "Igmanu" uvijek cvjetale ruže. Nekada je bilo 2.500 zaposlenika, da bi ih nakon rata ostalo svega 300. Čekanje, rad bez plaće i doprinosa su prošlost. Danas, prosječnom plaćom od 650 KM, koja je redovna, 960 radnika je prezadovoljno.

- Počela sam raditi prije godinu i po. Plaća je na vrijeme, posao nije težak. Znamo kakva je situacija danas u cijeloj državi, ja sam presretna - kaže Suada Hebibović, čiji je zadatak da slaže municiju u kalupe.

Najmanja iskra

Veliki broj žena zaposlen je u ovoj tvornici. Rade na pakiranju, pranju municije, kontroliranju izgleda čahura, postavljaju u kalupe, slažu... Nekako u sredini tunela, srećemo dvije grupe ljudi podijeljenih oko traka. Nema skretanja pogleda na stranu. Iznad njihovih glava stoji natpis "očna kontrola".

- Ovo je već odgovorniji dio posla. Svaka čahura mora proći kontrolu. Ako je neka oštećena, odstranjuje se - kaže šef "očne kontrole".

Na vrhuncu obilaska, došli smo u prostoriju u kojoj se barut sipa u čahure i gdje se postavlja zrno. Zamoljeni smo da tu ne koristimo ni fotoaparat, jer i najmanja iskra može izazvati...
 

Nemamo veze s napadom u Parizu

Prvi čovjek "Igmana", direktor Đahid Muratbegović, želio je razjasniti povezivanje ove tvornice s terorističkim napadom na satirički magazin "Charlie Hebdo" u Parizu prošlog mjeseca.

konjic-igman-4-ff

Muratbegović: Ćirilica za potrebe JNA

- Ta municija nema nikakve veze s poslijeratnim "Igmanom". Kao prvo, bila je oznaka IK 86, što znači da je municija proizvedena 1986. godine. S obzirom na to da je latinicom ugravirana oznaka, to znači da je mogla doći iz SAD, Kanade, bilo koje zemlje izvan zemalja Jugoslavije, jer se samo za potrebe JNA graviralo ćirilicom - pojasnio je on.