Penzionerske dane u rodnoj Nemili kod Zenice Ibrahim Ljubuškić (81) i Osman Hamzić (73) provode “od penzije do penzije”. Po januarsku Ibrahim je otišao u Zenicu, a Osman svoju još čeka. Ni povreda kičme Osmana nije spriječila da nas dočeka sretan jer smo ispunili obećanje koje smo mu dali prije nekoliko godina da ćemo uoči “crne godišnjice” stradanja putnika iz voza u tunelu Vranduk ponovno doći u Nemilu.

Prije tačno 44 godine Ibrahim Ljubuškić predvodio je akciju spašavanja, a Osman Hamzić jedan je od preživjelih.

Sreća u nesreći

- “Avaz” je jedini koji se sjetio ovog dana i svaka vam čast. Mi smo apelirali, molili, pisali, želimo samo da se ta nesreća obilježi malom pločom s imenima stradalih, ali Gradska uprava nema sluha - priča nam Hamzić, moleći nas da poručimo nadležnima u Općini (sada Gradu) Zenica da trebaju postaviti ploču sjećanja, jer je živih svjedoka sve manje.

Tada jedini željeznički tunel (danas postoje dva) Vranduk u sebi nosi sjećanje na najveću željezničku nesreću na ovim prostorima. Oko šest ujutro 14. februara 1971. došlo je do požara na lokomotivi lokalnog voza broj 820 na relaciji Žepče - Zenica.

Trideset i tri putnika smrtno su stradala, a 117 je bilo povrijeđeno u požaru.

U željezničkom tunelu dugom 1.532 metra, petnaestak kilometara od Zenice, požar je zaustavio lokomotivu 300 metara od izlaza prema Zenici. Oni koji su se spašavali morali su skoro 1.200 metara kroz neosvijetljen tunel ići ka Nemili. Da stvar bude gora, zračna struja nosila je dim i plinove upravo ka Nemili, dodatno otežavajući evakuaciju preživjelih.

- Ja sam se kod kuće spremao na posao. Radio sam kao pomoćnik nadzornika pruge, a stanovao nepun kilometar od tunela. Zazvonio je telefon i rekli su mi da je javljeno za nesreću. Krenuo sam pravo prema tunelu. Kroz glavu mi se motalo da u tom vozu bude “čovjek na čovjeka”, uvijek više od 1.500 ljudi. Onda sam se presabrao, sreća u nesreći je da je bila nedjelja pa je bilo puno manje ljudi - prisjeća se tog kobnog jutra Ljubuškić.

Uz Hamzića, nesreću su preživjeli i žitelji Nemile Ferid Čandrgić (82), Mirnes Imširović (69), Hasan Mujkanović, Ahmet Mandžuka... Hamzić čuva i požutjeli primjerak tadašnjeg željezarskog lista “Metalurg”, koji je u vanrednom broju na osam strana pisao o tragediji, komemoraciji i ukopu stradalih.

“Končareva” dizel-lokomotiva je za sobom imala devet putničkih vagona, a u trenutku požara vukla je i više od dvije tone dizel-goriva, koje se razlilo i zapalilo u tunelu. Iz starih spisa i arhiva vidljivo je da su se kvarovi na ovoj i sličnim “dizelkama” događali i ranije, ali da je nesretna okolnost bila da se to ovaj put dogodilo u tunelu.

Pošto postoji nagib tunela ka Nemili, nakon kvara lokomotiva je usporila te stala. Da je mašinovođa bio pribraniji i otkočio kompoziciju, ona se mogla vratiti ka Nemili, ali tada je postojala mogućnost da bude pregažen neko od putnika koji su već krenuli bježati ka izlazu.

- I danas se sjećam gdje je ko sjedio, šta je ko radio. Mi smo bili u zadnjem vagonu, predzadnjem kupeu. Došao je kondukter i rekao da se zapalila lokomotiva. Neki su govorili da treba ići neko naprijed, neko nazad. Ja nisam imao dilemu. Šteta samo što u tom trenu niko nije znao reći da se moglo proći pored zapaljene lokomotive ka Zenici. S strane je dolazio svjež zrak, a i dijelilo nas je samo 300 metara. To bi spasilo mnogo života. No, neorganiziranost i panika mnoge su koštali života. Ljudi su išli, padali, u mraku se znali vratiti. Mnogi su bili pospani, neki su se tek probudili, jer se u vozu “kunjalo” do Zenice - prisjeća se Hamzić.

Foto: A. Džonlić (Ljubuškić i Hamzić ispred ulaza u tunel: Sve manje živih svjedoka)

On je iz tunela, ni sam ne zna kako, iznio udžbenik koji je čitao spremajući se za dokvalifikaciju. Tada 28-godišnjak, tri puta je posustajao i padao do izlaza, a kada više nije mogao, začuo je glasove spasilaca, što mu je dalo dodatnu snagu.

- Sjećam se ljudeskare, bio je ogroman, Hamdija Kišija se zvao. Govorio je da ostanemo, da će sigurno doći pomoć. Kasnije je krenuo ka izlazu, ali ga je oborilo. Uvijek smo govorili da njega niko i ništa ne može savladati, a ugušio se - priča Hamzić.

Bogdan Mitrović iz Kovanića, kondukter u vozu, većinu putnika je tada nagovorio da izađu. Oni koji su ga poslušali “na prvu” i preživjeli su.

Faksimil naslovnice i duplerice tadašnjeg željezarskog lista “Metalurg”

Zeničani ne znaju

- Izvlačenje preživjelih potrajalo je do popodne, a mrtvih, ugušenih i izgorjelih do narednog jutra. Tri dana nam je trebalo da izvučemo izgorjelu kompoziciju i saniramo prugu. To je bio jedini kolosijek, jedini tunel. Za putnike je bilo lako, voz dođe do Nemile, autobusima se prebace za Vranduk te nastave. Međutim, išli su međunarodni vozovi, sav teret - sirovina, materijali, roba za “Željezaru”, tada je išao željeznicom. Radilo se dan i noć - sjeća se Ljubuškić.

Kaže i da su poseban problem bile željezničke šine koje su se od toplote savile do plafona tunela.

- Svuda su bili komadi odjeće i rupe koje su žrtve kopale u očaju. Još mjesecima se osjetio neugodan miris u tunelu, a godinama poslije izbjegavali smo putovanje vozom kroz Vranduk - dodaje on.

Među poginulima je i 15 radnika tadašnje “Željezare”, nekoliko rudara, a ostali su bili iz Poslovnog sistema RMK, učenici... Iza poginulih je ostalo 150 djece siročadi. Nažalost, danas većina Zeničana i ne zna za najveću željezničku tragediju u državi.

Imena poginulih

Prema tadašnjim podacima, stradali su bili iz Žepča i Zenice.

Poginuli su Salih Neslanović, Radoslav Kalajdžić, Huso Spahić, Nedžad Mujkanović, Petar Dragičević, Šefik Tahirović, Ibro Mujičić, Safet Rešić, Šefik Hamzić, Husein Aganović, Hamdija Kišija, Sadik Berbić, Muhamed Telalović, Refik Huskić, Sabid Novalić, Ibrahim Berbić, Mustafa Murtić, Rizah Poturović, Ađul Vejzović, Mustafa Halilović, Salih Oruč, Nazif Memčić, Sulejman Hibić, Mato Mijatović, Feriz Huseinović, Muharem Mašić, Huso Liskavica, Sulejman Nemčić, Bajro Fetić, Fata Hodžić, Habiba Mašić, Mustafa Bešić i Asija Aganović.

Titov telegram porodicama

Tog jutra porodicama je telegram uputio Josip Broz Tito, a desetine tadašnjih zvaničnika došle su u Zenicu, prisustvovale komemoraciji i ispraćaju tijela održanom pred tadašnjim Domom kulture, a danas Hrvatskim domom „Kralj Tomislav”.

U odboru za sahranu i na komemoraciji su bili Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Todo Kurtović, Đuro Pucar, Dragutin Kosovac, reisu-l-ulema Sulejman efendija Kemura, Hamdija Pozderac, zenički gradonačelnik Abdulah Mutapčić...