Zastrašujuće prizore zabilježili smo u potkrovnom stanu u u centru Goražda u kojem živi Dželil Šabanović. U prostoru bez struje, hrane i grijanja šezdesetčetvergodišnji prognanik iz Žepe kao da jedva čeka smrt, koja bi mu u situaciji u kakvoj živi donijela olakšanje. Vidno narušenog zdravlja govori nam kako tri dana ništa nije jeo, a da se od hladnoće pokušava zaštititi ćebetom, na krevetu u neurednom, smećem zatrpanom stanu, na čijim se čađavim prozorima nalaze predizborni letci pojedinih kandidata.
- Hljeba nemam da jedem. Više gladan nego sit. Kome ću se obratiti kad sam muhadžir. Svi kažu snađi se i još te narezile. Kako da se snađem? Da odem u prodavnicu, uzmem hljeb i da ga ne platim? Je l to snalaženje. Neću, pa nek umrem, nek krepam – kaže Šabanović.
Oni koji ga bolje poznaju kažu nam kako je Dželil nekada bio vrijedan radnik i da je živio poput većine, ali da su rat i gubitak dvojice sinova uništili njegov život. Pred početak napada na Rogaticu Dželil je u ovom gradu radio na pilani. - Živio sam fino, radio, im'o stan. Živio k'o i ostali ljudi, srednje. A onda sam mor'o bježati preko šume. Gledaš ih, prolaziš pored njih, kren'o si, pa ako prođe – prođe. Sedmi dan sam doš'o na Bare kod Goražda, ništa nit' sam jeo, nit' pio. Šta sam odpatio čudo sam i živ. Da Bog da ovako niko ne živio – sjeća se Dželil Šabanović.
Sinovi Mirsad, rođen 1972. godine i dvije godine mlađi Mesud nestali su prilikom pada Žepe i o njihovoj sudbini ništa ne zna. „Da mi je hairli umrijeti samo“, s uzdahom govori Dželil. - Tri dana nisam ništa jeo. Evo vidite, nemam ništa. U vojsci sam bar im'o tri obroka, pa ako me zveknu, zveknu, a sad nemaš nigdje jer ne mogu da radim. I da me ko zovne ne mogu, jer vidite da drhtim i od gladi, i od sikiracije. Ovako ću pa dok ne crknem, a valjda će za koji dan – dodaje.
Prema riječima direktorice Centra za socijalni rad BPK Goražde, Sanele Zec, predmet Dželila Šabanovića zabrinjava i uposlene u ovoj ustanovi. Zec kaže kako Šabanović ostvaruje pravo na novčanu pomoć u iznosu od 149.50 KM mjesečno, a da povremeno dobije i pakete sa hranom, ogrijev, a ove godine umjesto drveta, 100 KM za njegovu nabavku. – Ponudu da bude smješten u Dom za stare Šabanović je odbio. Problem je što on nekad proda drva, a i ono malo što ima potroši na alkohol. On neće za hranu potrošiti jer radije će kupiti pivo. Razmatramo i mogućnost da mu službeno oduzmemo naknadu i da socijalni radnik kupuje obroke, mlijeko, duhan, a sve to potkrijepi računima – ističe Zec. Centar je pokrenuo proceduru i za ostvarivanje prava na penziju, jer Šabanović ima 17 godina staža, a u septembru navršava 65 godina života.
