Subota, 24. januar

Partija s dr. Mehmedom

Dok povlačim prvi potez, s crnog na bijelo polje, i čujem razigrani žamor pred početak šahovske igre, sa suzama u očima sjetim se kako je sad već davne devedeset i neke, nakon rata, moj rahmetli otac Nijaz Duraković igrao šah s dr. Mehmedom Ljutom, kod Pene, u bašti ispred SDP-a. Ta bašta i blagi povjetarac što struji od hladovine velikih platana koji se izdižu u parku pored Predsjedništva bili su pravo osvježenje na topli julski dan. I tako s figurinom u ruci prisjetih se kako je tata dr. Mehmedu tada rekao: „E, moj doktore, ti si iskusni majstor svog zanata, a ja mladi majstor u šahu“, na što se dr. Mehmed nasmijao i šaljivo odbrusio: „Još ćeš se ti znojiti i znaj da to nije od ljeta i vrućine.“

Teška srca sam povukla taj prvi potez u znak otvorenja sada već 2. memorijalnog šahovskog turnira „Nijaz Duraković“ kulturnih javnih radnika, koji se opet uz pomoć mog kolege Suada Kurtćehajića i Šahovskog kluba “Bosna” organizira danas na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Sarajevu, u spomen na mog oca, koji je, između ostalog, bio i strastveni zaljubljenik u šah. U igri su 24 učesnika, a na dodjeli nagrada na kraju, osim poklona doniranih od nekolicine njegovih prijatelja, također vrlih šahista, zadovoljstvo mi je bilo opet podijeliti po nekoliko očevih knjiga i to za prvih pet osvojenih mjesta u igri. Čak smo osigurali i pehar za prvo mjesto i medalje za drugo i treće. Drago mi je bilo vidjeti da ima toliko zainteresiranih za šah i da će ovaj turnir prijeći u tradiciju.

Nedjelja, 25. januar

Sin Nijaz

Prošetah gradom do Baščaršije i sretoh tek dva-tri poznanika. Pomislih kako mora biti da je još jutro i hladno pa je čaršija gotovo pusta. I opet mi tata pred očima. Iako će uskoro biti tri godine otkako više nije s nama, praznina i tuga u srcu ne jenjavaju. Mnogo mi nedostaje. Svaki ćošak me podsjeća na njega i za svaki taj ćošak vezujem neku anegdotu ili njegovu izreku. Posebno mi nedostaju njegovi savjeti. Bliži se treća godišnjica njegove smrti te me hvata sjeta.

Čvrsto stežem ruku svom dvoipogodišnjem sinu Nijazu, koji ne samo da nosi dedino ime već i neodoljivo podsjeća na rahmetli dedu. Mali Nijaz mi se nasmiješi, a meni žal u srcu što moj otac nije dočekao da ga vidi i upozna svoga unuka. U tom trenutku srećemo jednog poznanika i dok mu mali Nijaz pruža ruku, on govori kako je mali isti svoj dedo rahmetli. Pomislim da je to život i Bogu zahvalim što mi je podario ovo divno veselo dijete koje mi uvijek izmami osmijeh na lice, pogotovo u teškim trenucima. Neka mi je živ i zdrav.

Ponedjeljak, 26. januar

Hiljadu obaveza

Prošla su već tri mjeseca otkako smo sestra Vedrana i ja osnovale Fondaciju u spomen na lik i djelo našeg oca, rahmetli Nijaza Durakovića. Sa sestrom provodim sate i sate u pripremama za svečanu akademiju koja slijedi kroz nekoliko dana povodom obilježavanja treće godišnjice tatine smrti. Već znam da će sedmica biti poprilično stresna i haotična, jer imam više od 500 studenata na svojim predmetima na FPN-u u Sarajevu, na Odsjeku komunikologije, gdje sam posljednjih dana u fazi ocjenjivanja završnih ispita. Na trenutak pomislim kako je strašno dosadan taj administrativni dio unosa podataka i objave ocjena, ali onda mi bude drago što mi sve to skupa preokupira misli, jer znam da najbolje radim kad imam hiljadu obaveza. No, u suštini mnogo volim svoj posao i drago mi je da mogu svoje znanje prenositi studentima, i to znanje od kojeg će sutra, nadam se, imati neke koristi.

Utorak, 27. januar

Duboko razočarenje

Šaljemo pozivnice za akademiju sa strepnjom da li će sve dobro proteći. Istovremeno, pokušavam saznati da li će nam konačno zakazati sjednicu u Parlamentu FBiH. I sestra Vedrana i ja smo politički aktivne već nekoliko godina. Ja sam na proteklim izborima u oktobru 2014. izabrana za zastupnicu u Parlamentu FBiH. Sjetim se tate i njegovog dubokog razočarenja u političke vladajuće strukture. To je čovjek koji je bio veliki vizionar i predvidio je da će do ovoga doći. Teško mi pada ovo stanje neizvjesnosti i činjenica da se država ne bavi suštinskim pitanjima za dobrobit cijelog društva, već se opet ponavlja ista priča gdje se zvaničnici ponašaju neodgovorno, gdje svako gleda primarno vlastite interese, a ne interese naroda, gdje se oteže i prolongira formiranje vlasti i sve na štetu građana. Suština je opet zanemarena, a nezadovoljstvo raste. Bojim se da će opet izbiti socijalni nemiri ukoliko se nešto ne riješi u dogledno vrijeme. Nedostaje mi tatin savjet. Znam da bi on, da je živ, bio ponosan na sestru i mene i da bi nas bodrio da budemo hrabre i pravedne. Ne znam da li je ova naša „politika“ za moralnog i poštenog čovjeka, ali svakako znam da na našoj političkoj sceni fali morala i poštenja.

Srijeda, 28. januar

Podrška Fondaciji

Medijska gostovanja od jutra do popodneva povodom najave sutrašnje svečane akademije i rada Fondacije “Nijaz Duraković”. Drago mi je da su mediji toliko zainteresirani i da daju podršku ovom našem projektu. Ipak je to naš otac zaslužio jer je ostavio neizbrisiv trag u modernoj povijesti BiH. Ljudi su ga voljeli i rado ga se sjećaju, a sestra i ja nismo htjele dozvoliti da njegova djela padnu u zaborav. Zbog toga smo i osnovale Fondaciju koja nosi njegovo ime. Osjećam veliku radost i zadovoljstvo što možemo nastaviti njegovim plemenitim stopama i baviti se dobrotvornim radom i pomagati drugima. Posebno mladima pri obrazovanju. Sve ovo daje puni smisao životu. Kako je i on sam često govorio, najveće bogatstvo je nesebično davati drugima i činiti dobra djela. Sjetim se one narodne izreke da jabuka ne pada daleko od stabla. Nakon završenog gostovanja u jutarnjem programu, mama nas zove da kaže da je ponosna na nas i da zna da bi i tati srce bilo puno da nas vidi danas. Hvala Bogu što smo odrastale uz takve divne roditelje.

Četvrtak, 29. januar

Stipendije studentima

Dan ispunjen tugom, sjetom i nostalgijom. Istovremeno i tremom, pozitivnom nervozom i, na kraju, enormnim zadovoljstvom što smo sestra i ja prvi put predstavile Fondaciju “Nijaz Duraković” akademskoj i široj javnosti, organiziranjem svečane akademije na FPN-u u Sarajevu te na taj način dostojanstveno obilježile treću godišnjicu njegove smrti. Akademija je održana u amfiteatru FPN-a i u programu su ispunjeni primarni ciljevi Fondacije, a to je odavanje počasti liku i djelu našeg oca Nijaza Durakovića i dodjela jednokratnih stipendija studentima Fakulteta, kojima je to najpotrebnije.

Ovom prilikom održana je i panel-diskusija o temi “Socijaldemokratija u BiH”, gdje su panelisti bili prof. dr. Esad Zgodić, prof. dr. Nerzuk Ćurak i dr. Dennis Gratz. Ova tema je odabrana jer savršeno obrađuje aktuelno političko pitanje socijaldemokratije u BiH, tj. da li se socijaldemokratija vraća izvoru ili doživljava potpuni krah, a i zbog činjenice da je naš otac Nijaz Duraković bio jedan od utemeljitelja socijaldemokratije u BiH i jedan od osnivača SDP-a. Amfiteatar je bio prepun profesora, akademika, studenata, prijatelja, rodbine, simpatizera, predstavnika medija. Posebno nam je bilo drago što je svojim dolaskom i visoki predstavnik u BiH Valentin Incko (Inzko) uveličao ovu akademiju. U kratkoj pauzi rekao mi je da ga je moj emotivni govor dirnuo, jer je i on relativno mlad izgubio oca koji mu je bio uzor u životu i za kojim i danas pati. Zahvalio nam je na pozivu rekavši da je poznavao našeg oca i izuzetno ga cijenio. Sve je proteklo u najboljem redu i srce mi je bilo puno što se odazvao toliki broj ljudi koji su voljeli i poštovali našeg oca, koji nama dvjema daju punu podršku da nastavimo hoditi njegovim plemenitim stopama i njegovom humanom misijom kroz Fondaciju “Nijaz Duraković”.

Petak,  30. januar

Prave ljudske vrijednosti

Sestra i ja smo zahvalne i ponosne što smo imale priliku gostovati u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića. Senad je dobro poznavao našeg oca Nijaza i rado ga se sjeća te nam je izuzetno drago što nam je ustupio priliku da govorimo o njemu i o Fondaciji. Ovakvi ljudi zaslužuju da ih se sjećamo i da ih spominjemo po njihovim djelima, kako bismo našoj djeci uklesali u pamćenje šta su prave ljudske vrijednosti i šta znači biti čovjek. Nedavno sam čitala tekst gdje jedan fratar opisuje ovo današnje stanje svijesti i završava rečenicom da je bilo i gorih vremena, ali nikad gorih ljudi. To je, nažalost, tačno. U tom kontekstu, trebamo isticati prave uzore i prave vrijednosti. Trebamo sami sebe podsjećati da u svakom od nas čuči DOBRO i da se bogatstvo duše akumulira u pomaganju drugima te da se trebamo okaniti utrke za novcem i pozicijom i vratiti se iskonu humanosti.