Istinsko je naprezanje u nevelikom medijskom formatu izanalizirati američki odnos prema Bosni i Hercegovini. Prvo, sve se svodi na “opće mjesto” kako SAD nedvojbeno stoje uz BiH. A drugo, bez obzira na sve mane, Dejtonski sporazum je toliko važan za američku politiku da će, bez obzira na njegovo nesavršenstvo, zbog drugih prioriteta njegov popravak uvijek biti ostavljan “za poslije”.
Novinski slogan
Iako je “jedinstvena i cjelovita BiH nacionalni interes SAD”, kako to tvrde najupućeniji, ostaje gorko saznanje i da se o Bosni u Vašingtonu već dugo govori i u granicama političke korektnosti. I da nije akademskog poštenja i slobodoumnosti, novinarstvo bi odavno “umrlo” - reciklirajući sve škrtije i usputne političke izjave o bosanskoj budućnosti. I to onda kada se govori o Ukrajini ili o ekstremizmu bez granica.
Ne poznajem nijednog kolegu s Balkana ovdje, u Americi, a da mu je američki državni tajnik, potpredsjednik ili čak predsjednik dao klasični intervju u standardima uz koje smo izrastali kao novinari. Posljednji put Džordž Buš (George W. Bush) razgovarao je osam minuta s kolegicom Brankom Slavicom uoči posjete tog američkog predsjednika Hrvatskoj 2008. godine. Red onih drugih koji bi željeli postavljati pitanja se u toj balkanskoj čekaonici, u Vašingtonu, otegao od Gorana Milića do moje malenkosti.
Zapravo, posljednja dva “bosanska” intervjua s najvišim američkim zvaničnicima napravio je pisac ovih redova u maju 2009. godine s američkim potpredsjednikom Bajdenom (Joe Biden) i u julu 2010. sa Samantom Pauer (Samanha Power), tada savjetnicom predsjednika Obame, uoči njenog puta u Srebrenicu radi obilježavanja 15. godišnjice genocida.
Samantina izjava, koju sam u dogovoru s kolegom Seadom Numanovićem izvukao u opremu intervjua, da je “dan kada je Srebrenica pala bio najgori dan u mome (Samantinom) životu” postala je novinski slogan koji su citirali i američki mediji, a intervju je dospio i u nastavni plan nekih američkih univerziteta.
A kada je predsjednik Obama imenovao Pauer za ambasadoricu u UN-u, kolega Faruk Vele je naširoko, u balkanskom medijskom prostoru, citirao moje uvjerenje kako je taj čin “događaj decenije” i, naravno, veoma dobra vijest za Bosnu.
No, jedan visoki zvaničnik međunarodne zajednice je prošle jeseni sa mnom u Njujorku podijelio iznenađenje da Samanta Pauer, otkako je u avgustu 2013. nominirana za američku ambasadoricu u UN-u pa do kraja 2014. godine, nije prisustvovala nijednoj javnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj BiH niti Kosovu. Čujem samo da je nakratko posjetila Misiju BiH u Njujorku u okviru kampanje da posjeti 100 od 193 misije zemalja članica UN-a.
Pauer je dala intervju "Avazu" na 15. godišnjicu genocida u Srebrenici
Ipak, čudi to njeno nepojavljivanje na sastancima posvećenim Bosni, znajući koliko joj je Bosna značila za lansiranje karijere, zasnovane na maestralnom pisanju i kristalno jasnim moralnim stavovima. Samanta Pauer je od onih koji su na vrijeme shvatili šta Bosna znači u planetarnom smislu, ali i za američku vanjsku politiku. Zato je krajem 1993. godine, bez obzira što još nije bila afirmirana novinarka, odlučila po svaku cijenu biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.
“... Ali, nije imala iskustva i novinske kuće ne bi podržale njenu molbu za UN akreditaciju (koja se izdavala u Zagrebu) kako bi prešla (bh.) granicu”, opisao je Samantin politički uspon novinar “New Yorkera” Ivan Osnos (Evan). Taj je članak i naslovio u oportunističkom duhu: “U zemlji mogućeg” (“In the Land of Possible”).
Osnos je opisao kako je Samanta Pauer krivotvorila dokumente da bi stigla u Bosnu. “Carnegie“ institut dijelio je zgradu s (američkim magazinom) “Foreign Policy” (Vanjska politika) i kad je urednik otišao jedne večeri, ona se uvukla u njegov ured i ukrala neke memorandume”, napisao je citirajući njeno priznanje i autentične Samantine riječi:
- Napisala sam ovo pismo navodeći: “Molim osigurajte Samanti Pauer sve potrebne akreditacije koje ona treba”.
Historijska godina
UN u Zagrebu je to prihvatio pa se Samanta krajem 1993. godine našla u Sarajevu i iz ratom već dobro uzdrmane Bosne počela izvještavati za “Boston Globe” i “Washington Post”. Ostalo je historija!
E pa sad, ovog jula 2015. godine je 20. godišnjica od genocida u Srebrenici, a u novembru i dvije pune dekade otkad su Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević potpisali Dejtonski mirovni sporazum. Ovo je opet historijska godina! Bilo bi vrijeme da najviši dužnosnici u Vašingtonu daju intervju onima koji ih imaju šta o Bosni pitati, jer nas još pokreću moral i pravo isto kao Samantu Pauer u toj profesiji prije 20 godina! Nije Bosna valjda samo bašta naše naivne mladosti.
