Nakon skoro godinu dana od najvećih protesta u BiH rekli bismo da se stvari nisu bitnije promijenile, niti su uzroci nezadovoljstva građana otklonjeni. Sasvim sigurno možemo predvidjeti da će nivo nezadovoljstva, a time i jaz između građana i vlasti, još više porasti i da će doći do još jačih socijalnih nemira.
Izborni procesi
Naime, od velikih protesta s izuzetnom žestinom rušilaštva politička struktura nije izvukla pouke niti šta bitnije uradila da stanje promijeni i shvati ozbiljnost trenutka i socijalnu koheziju nezadovoljnih masa. Istini za volju, i građani i vlasti na neki su način učinili u prošloj godini kompromis, dajući prostor demokratiji, tj. predizbornim i izbornim procesima koji su se odvijali skoro godinu dana.
S pravom su građani očekivali značajnije promjene političkih snaga i stranaka koje su pretendirale na vlast. Svoje nezadovoljstvo birači su pokazali i na izborima, jer su kaznili dominantne tadašnje vladajuće političke stranke. Sa scene je otišao SDP, Dodikov SNSD za dlaku je preživio, SBB je uprkos znatnom povjerenju platio visoku cijenu svog kratkog egzodusa involviranja u neke nivoe vlasti. Neke stranke potpuno su nestale s političke scene, kao SBiH i neke druge koje su dugi niz godina bile glavne poluge vlasti i razaranja sistema vrijednosti i grabljenja onoga što su od prethodnog sistema naslijedile.
Nacionalističke stranke ponovo su zadobile povjerenje. Iz povijesti je poznato da nacionalisti zadobivaju moć u kriznim i bezizlaznim vremenima kada masa traži vođu i kada se ozbiljno konfliktnost između građana i vlasti zaoštrava.
Izbori su završeni, a političke stranke potpuno su nesposobne da konstituišu, a kamoli da obnašaju vlast. U demokratskim zemljama, za ovaj period vlast ne samo da bi bila konstituisana nego bi podlijegala prvoj biračkoj provjeri vrijednosti svojih programa i akcija od 90 dana. Postojeći akteri konstituanti vlasti ucjenjuju se međusobno i sve svoje nesporazume razrješavaju nauštrb funkcionisanja vlasti kao opće koristi i dobra građana.
Mjere i akcije
Nastavlja se, naime, stara praksa da se građani iscrpljuju u stranačkim kombinatorikama koaliranja i razmještanja pozicija, kao da su njihovo vlasništvo, a ne svojina građana i naroda. Takvim jalovim nadmudrivanjima političke stranke unaprijed skidaju sa sebe odgovornost, ne samo za konstituciju vlasti nego i za njene mjere i akcije. Unaprijed stvaraju neprirodne koalicije koje su funkcionalističke, a ne programske, gdje stranke vlasti oponiraju jedne drugima više nego sama opozicija. Iz nama poznate prakse takve vlasti su nestabilne, sterilne, kočničari novih procesa, a ne nosioci promjena.
Njihov cilj je zadržavanje postojećeg stanja, daljnja društvena i ekonomska devastacija i neodgovornost. Tako postaju svrha sami sebi i svojim političkim centrima, a ne građanima. Tehnologija vlasti ostala je ista, o ključnim stvarima odlučuju stranački lideri, parlamenti i vlade su privjesak i magla koja služi kao opravdanje demokratskog sistema.
Građanima ostaje da čekaju konstituisanje vlasti, pa rok od 90 ili 180 dana, kako bi tek onda mogli osjetiti jesu li poduzete potrebne mjere, koje vode promjeni socijalnog sivila i masovne bijede. Za taj period čekanja, koje je stanje isto već 20 godina, raste socijalno nezadovoljstvo, širi se socijalno sivilo i nepovjerenje u vlast i vladajuće političke elite. U beznađu su građani, koji apsorbuju sve socijalne slojeve društva, krajnje nezadovoljni i rušilački raspoloženi.
Samo, ovog puta ako bude socijalnog bunta, posljedice će biti razorne.
Građani su izborima potvrdili opredjeljenje za promjene
Vlast i političke stranke pobjednice izbora moraju biti svjesne da su odgovorne ne samo za svoj mandat nego i za nezadovoljstvo koje je dovelo narod u bezizlaznost. Opravdanja neće vrijediti, okrivljivanja dejtonskog uređenja i nacionalnog predstavljanja neće biti dovoljna. Promjene su nužne odmah i sada sa „sposobnim“ vlastima ili bez njih.
Građani su izborima potvrdili svoje demokratsko opredjeljenje za promjene. Vlasti ne mogu šutjeti, već reforme trebaju efikasno otvoriti i promijeniti stanje socijalne apatije i beznađa u kojem se građani nalaze. Posljedice svih zastoja, od sporog konstituisanja do sterilnih programa vlasti, snose građani. Stranke konačno moraju znati da će ne samo izbore gubiti nego i odlaziti s političke scene na smetljište historije.
Socijalni sukobi sve su izvjesniji i nezaustavljiviji, ko će dobiti prevagu, ostaje da se vidi. Izgleda da ne vrijedi više maksima kakav narod, takva vlast. Narod je rekao na izborima svoje, hoće poštenu, efikasnu, funkcionalnu i odgovornu vlast. Ako ona takva ne bude, neće imati kredita ni kredibiliteta ni za postojeći mandat.
