Ostale su još četiri odlučujuće utakmice na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Dohi, ali je Mundijal za našu selekciju završen mnogo ranije. Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine okončala je svoj nastup na prvom velikom takmičenju - Svjetskom prvenstvu u Kataru.

Sam plasman na 20. mjesto iznenađenje je nemjerljivih razmjera. Igrači su godinama pokušavali dospjeti u elitni razred i to smo napokon dočekali. Prvenstvo u Kataru vjerovatno je najbolje ikada igdje organizirano i teško da će neko nadmašiti ovog domaćina. 

Nama je potajno bio cilj prolazak u drugi krug, nismo prošli, ali ne trebamo žaliti.

Žaliti trebaju oni mnogo bolji od nas, poput Mađarske, Norveške ili Srbije, koji decenijama učestvuju na smotrama najboljih, ali ih nije bilo u Kataru.

Ipak, kako svaka medalja ima dvije strane, dojam je da smo mogli više.

Objektivni razlozi podbačaja: 

Povrede

Nije nam išlo. Ne samo tokom takmičenja. Maler nas je napao još u oktobru. Povrijedio se do tada možda i najbitniji igrač Ivan Karačić. Prste na obje ruke slomio je još na utakmici protiv Bjelorusije u Minsku.

Decembar je bio posebno razočaravajući. Na vijest da je povrijeđen Nikola Prce, koji je protiv Islanda u dvije utakmice postigao 18 golova, trnule su vilice. 

Protiv Austrije se povrijedio Kosta Savić na istoj poziciji pa je Dejan Malinović vukao poput šlepera. 

Prezident kup, gdje smo se samo izblamirali, nećemo ni računati. Prce je dobio suspenziju, a Josip Perić i Mirko Mikić također su otpali zbog ozljeda. 

Ionako kratak kadar dodatno je osiromašen pa u posljednje tri nebitne utakmice nismo ni mogli očekivati mnogo.

Sudije

Doživjeli smo, zaista, krađu. Ne samo protiv Tunisa nego je i protiv Austrije i Makedonije bilo sumnjivih odluka. Imali smo priliku gledati ponovljene snimke. Kada te zakinu za tri-četiri gola, teško je nešto očekivati. Konstantno smo se vraćali, ali bi nas sudije uvijek sasijecale.

Neiskustvo

Prvo nam je takmičenje. Treba odgonetnuti prvo kako stvari stoje, trema i nervoza bile su nepodnošljive. Pojedinim igračima bio je to teret na vratu kojeg se nisu mogli riješiti.

Subjektivni razlozi podbačaja:

Šta smo mogli bolje učiniti? Štošta. 

Prva je greška bila što je selektor svojim izabranicima rekao da su najbolji na svijetu. Imaš jedno mišljenje o sebi, a onda se uvjeriš da to nije tako. Odmah počinju pitanja, samopouzdanje postaje klimavo, a čim počneš o tome razmišljati, problem je. 

Drugo, odigrali smo katastrofalno u 90 posto slučajeva s igračem više, ne znamo “nabrati” višak, a to su stvari koje se uigravaju i koje, na koncu, odlučuju.

Treće, realizacija sedmeraca bila je loša. Da je bila barem upola bolja, igrali bismo osminu finala. 

O zicerima da ne pričamo. Da nije bilo zalijetanja, nepotrebnih probijanja, što je opet stvar discipline. Nevjerovatno je da nismo imali barem tri ranije isplanirana i uigrana napada u situacijama šest na pet ili kada se lomi utakmica. Stekao se dojam da smo odbranu doveli do savršenstva, ali je napad bio kriminalan, a gol iz kontre misaona imenica. 

Četvrto, selektor je taj koji bira igrače, ali zašto u momentima kada nije išlo ni Vražaliću ni Ovčini, nije potegnuo za Mikićem i Zulfićem ako ih je već poveo? Zašto voditi nekoga u koga nemate povjerenja? Ono na čemu se selektoru mora odati priznanje je “izmišljanje” Josipa Perića, ali šta je sa Stefanom Jankovićem? Tek je poslije dobio priliku, vidjelo se da momak zna, ali je onda kada se lomilo, bio neupotrebljiv. 

Peto, psihološka priprema. Već odavno sve reprezentacije na velika takmičenja vode psihologa, dakle provjeren podatak. Da smo ga imali, Vražalićeva zakočenost mogla je biti riješena, a ne da se momak dodatno topi novim i novim ukazanim šansama koje su produbljivale njegov očiti nedostatak samopouzdanja. 

Šesto, ono što se činilo prednošću, pretvorilo se u očiti problem. U Katar je reprezentacija stigla 5. januara, deset dana prije početka. Niko drugi nije došao prije 13. januara. I šta se desilo? Čak je i novinarima nakon sedam dana bila puna kapa svega pa možemo onda samo zamisliti kako je bilo igračima. 

Posljednje dvije utakmice, za razliku od Rusije, Bjelorusije i Češke, odigrali smo bez trunke volje, motiva i želje. Možda smo mogli, zbog javnosti i ukupnog dojma svakako smo trebali odigrati bolje, ali shvatamo igrače. U čemu je, međutim, problem? Iz provjerenih izvora saznali smo da bi nastup na Mundijalu bio upitan da nam domaćin nije osigurao avionske karte i smještaj uoči Prvenstva.

Podatak je to koji zorno ilustrira gdje smo i šta smo i koliko smo kao društvo nedorasli Svjetskom prvenstvu. Zato, momci koji ste se izdigli iznad svega, svaka vama čast.