BIH

Ale Tahirović ni u desetoj deceniji ne odustaje od rada

Najstariji kovač na području Cazina

S. JAPIĆ

26.1.2015

U cazinskom naselju Skokovi Alu Tahirovića (92), kovača, svi poznaju. Kao uspješni zanatlija, godinama je važio za jednog od najboljih kovača u Cazinskoj krajini. Svoj teški posao, kojim je zarađivao kruh i hranio svoju familiju, već odavno je ostavio. Sada samo ponekad uđe u staru kovačku radnju, gdje naloži vatru, raspali žar i obradi motiku, srp ili sjekiru.  

Lijepa zarada

- Ukoliko čovjeka zdravlje dobro služi, onda mu ni godine ne predstavljaju prevelik teret, što je, hvala Bogu, kod mene slučaj - ističe Tahirović.

Ovog vedrog i vitalnog starca zatekli smo u njegovoj staroj kući, gdje nakon smrti supruge već desetak godina živi sam. Okolo su velike i lijepe kuće od sinova, koji su mu nudili da prijeđe kod njih, ali on ne želi ostaviti svoje uspomene.   

- S devet godina ostao sam bez roditelja, nakon čega sam bio u najmu, a kasnije odrastao kod svog daidže. U19. godini otišao sam na kovački zanat. U to vrijeme kovač je bilo teško, ali priznato zanimanje, koje je čovjeku moglo donijeti lijepu zaradu. Najviše smo kovali plugove, motike, sjekire, potkove, srpove, kose i druge alatke, koje su u ono vrijeme bile neophodne. Kovač je uvijek imao posla i imao je svoj dinar, tako da nije morao nikome biti muhtač. Radio sam puno i na poljoprivredi i ništa mi nije bilo teško - kaže Tahirović.

Zbog loma noge u djetinjstvu, koja mu je nestručno namještena, cijeli život šepa i pomaže se štakama. Ističe da mu to nikad nije predstavljalo prepreku da normalno obavlja sve fizičke poslove, pa i one najteže.

Nema posla

- Kad je čovjek mlad i kad hoće da radi, nijedan posao nije mu težak. Tako je bilo i kod mene, volio bih i sada raditi, ali godine mi više ne daju. A sve i da mogu, kovačkog posla više nema, jer su poljoprivredne alatke zamijenili strojevi. Odlaskom naše generacije, lagano će izumrijeti i kovački zanat - kazao je Tahirović iz Cazina.

Potomci nezainteresirani  

Ponajviše zahvaljujući kovačkom umijeću, Ale je bez većih poteškoća othranio i na selamet izveo četvoricu sinova i kćerku.

- Iz svog djetinjstva se dobro sjećam zvuka čekića kojim je moj otac po cijeli dan udarao po nakovnju, obrađujući poljoprivredne alatke. Od nas četvorice sinova i desetak unuka, nijedan nije pokazao zanimanje da od njega nauči ovaj teški zanat. Otac se uvijek maksimalno brinuo o nama, a zahvaljujući svom radu, kupio nam je i dosta zemlje - ističe sin Osman.