BIH

Nasilje i njegovo porijeklo

Atentat u Parizu i njegovo značenje (I)

Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

24.1.2015

Svako ko razumno misli i svoju misao ne ograničava na neki izolirani pojedinačni događaj i ne temelji je na ideološki i politički uvjetovanim i određenim tumačenjima iz kojih izvodi stavove o njemu, kada, ustvari, i nema vlastitog mišljenja, nego se radi samo o komentaru koji se kreće u unaprijed datim granicama određenog konteksta u kojem se neki događaj ili pojava vidi i tumači, morao bi se složiti s konstatacijom da je opći, a time i bitni kontekst vremena u kojem živimo ono jedino što određuje istinu našeg zbivanja, onaj kontekst koji obilježava naše vrijeme i daje pečat najvećem obimu zbivanja u današnjem svijetu obilježenom nasiljem.

Ratna stanja

Istina, nasilje je nešto što od postanka ljudske historije prati sudbinu ljudi i igra veliku ulogu u određenim zbivanjima, osobito onim koja su vezana za preživljavanje ljudi, ali u našem vremenu je nasilje izraslo u sveobuhvatnu, svemoćnu i svakodnevnu pojavu i postalo je gotovo nezavisno od naših želja, deklaracija i načela, pa i zakoni koje donosimo se uglavnom pokazuju kao nemoćni u susretu s nasiljem kakvo danas iskušavamo.

Danas nasilje nije ograničeno samo na ratna stanja, nego obuhvata i, inače, slobodne političke, ekonomske i kulturne odnose, tj. ono ne proizlazi samo iz neslaganja ljudi oko legitimnih interesa koji nastaju djelovanjima na tim poljima, nego je penetriralo sve oblasti i sve manifestacije ljudskog života i odnosa, od onog običnog svakodnevnog, čak intimnog i individualnog života, koji je smatran zaštićenim od vanjskog nasilja i definiran kao privatni i kao takav izvan dosega djelovanja javne sile, do onog u koji ljudi stupaju činjenicom da svojim postojanjem bivaju na nužan način dio određenih organiziranih ljudskih zajednica i da u tom modusu postupaju uvjetovano silom, zakonima ili običajima, dakle, nekom snagom koja proizlazi iz činjenice njihovog učešća u tim oblicima ljudske veze, a ne iz uvjeta koji su određeni pojedinačnostima njihovih egzistencija i djelovanja na temelju slobodnog uvjerenja i ličnih potreba.

Stoga je nasilje za naše nastojanje da razumijemo svaki oblik njegovog pojavljivanja nešto što je prvotno i ključno, ono je pojava i medij, način izražavanja ljudske prirode koji moramo odgonetnuti, utvrditi odakle potječe i kako se sve ispoljava, a tek s tim razumijevanjem njegove prirode s kojim jedino možemo na razuman način odgonetati zašto se i kako, zbog kojih uzroka i u kakvim formama nasilje javlja kao izraz onog što ljudi misle i osjećaju, što smatraju bitnim svojim interesom bilo koje vrste i za što se zalažu i što ima politički kontekst. Nasilje koje ima politički kontekst i nastaje iz razloga političkih i ideoloških interesa nazivamo terorom, ali moramo znati da je teror samo jedan od oblika u kojima se nasilje kao osobina ljudskog načina postojanja javlja.

Ono što je unutrašnja sadržina terora je, naime, nasilje nad ljudima, ljudskim pravima i egzistencijama, kao i narušavanje standardnih oblika organiziranja ljudskog života i rada, ali je to takva vrsta nasilja koje ima ciljeve izvan samog čina nasilja, tj. ono ima cilj koji prevazilazi sami taj čin i želi doći do rezultata koji dovodi u pitanje neku određenu cjelinu postojanja, njene zakone i običaje, pa i njenu kulturu.

U naznačenom kontekstu koji dovodi u vezu nasilje kao sadržinu i teror kao formu njegovog čina, ono prvo što u tom kontekstu zahtijeva odgovor jeste pitanje da li je nasilje izraz prirodnih svojstava čovjeka, ili je ono posljedica načina ljudskog društvenog i političkog organiziranja. Novostoljetna filozofija je  na to pitanje odgovorila na način da je utvrdila da je čovjek po svojoj prirodi nasilan, da njegovim postupcima dominira stav neprijateljstva prema drugim ljudima, osobito onima izvan njegove grupe, jer ih smatra konkurentima u nastojanju da ovlada onim što smatra za nužni uvjet vlastitog opstanka.

Dva korijena

Engleski filozof iz 17. stoljeća Tomas Hobs (Thomas Hobbes) tvorac je moderne teorije države i čovjeka, od kojeg počinju sve moderne teorije države i prava.

Moderna teorija države i prava smatra da su njeni tvorci dvojica novostoljetnih filozofa, a to su Nikolo Makijaveli (Niccollo Machiavelli) i Tomas Hobs (Thomas Hobbes). Makijaveli je smatrao da je vladalac nosilac dominirajuće volje koja određuje uvjete odnosa među ljudima i način djelovanja onog što se smatra državom, a to je organizirani društveni i politički život ljudi.

Hobs je, međutim, polazio od drugačijeg stava i smatrao da je država neprirodno ljudsko stanje, tj. to je od ljudi organizirani oblik društvenog odnosa koji leži na zakonima i njihovoj snazi. U prirodnom stanju je svaki čovjek prirodni neprijatelj svim drugim ljudima i to stanje izražava ona čuvena formula koju zna citirati svaki studenti, a koja glasi „homo homini lupus est“ (čovjek je čovjeku vuk). U kontekstu Hobsove teorije, nasilje je prirodno stanje čovjeka i ono dovodi u pitanje opstanak čovječanstva ako se ne bi na neki način ograničavalo. A prirodno stanje se ograničava samo stvaranjem realne sile iznad čovjeka, a ta sila je država koju ljudi stvaraju na takav način da se svi odriču određenog dijela ljudskih prava i ta prava prenose na državu i njene organe, a među pravima koja ljudi ugovorom o stvaranju države prenose na nju je, prije svega, pravo vršenja nasilja koje se mora ograničiti zakonima i postati samo privilegija države.

Smatralo se i u tome je, izgleda, bila velika zabluda racionalista i liberala uopće, da je time stavljen takav okvir za ljudsko djelovanje da će prirodno nastajuće nasilne tendencije u njemu biti time uspješno suzbijene i ograničene. Nažalost, ništa u ljudskim stvarima nije konačno i razvoj će upravo u okviru onog sistema koji za osnovu ima racionalističku teoriju države i prava dovesti do toga da će nasilje prevazići okvir individualnosti i prirode čovjeka kao izvora i javiti se kao oblik legitimiteta u kojem će upravo određene države, nastale na određenim teorijama, postati glavni nosioci nasilja.

U naše vrijeme, a to je 20. stoljeće, države će postati glavni izvor nasilja i takvo nasilje će poprimiti obim koji je nemoguće pretpostaviti kada je njegov izvor individualni ljudski akt. Da bismo razumjeli porijeklo nasilja i terora kao njegovog najistaknutijeg aktuelnog vida, dakle, moramo imati u vidu da teror nije ništa drugo nego oblik nasilja, da on potječe iz nedovoljno društveno kultivirane ljudske prirode i da ima dva korijena, tj. da nasilje legitimno vrše države, a nasuprot tom legitimitetu javlja se i nasilje individua i grupa, kao nelegitimni oblik nasilja.

Naravno, ni jedna ni druga vrsta nasilja nije dobro došla i bitno je da ono nasilje koje potječe iz vršenja legitimnih obaveza bude strogo ograničeno i kontrolirano, a da ono koje ima individualne ili parcijalne, tj. grupne i ideološke motive, bude potpuno onemogućeno.