Ponosni i tužni. Takvi smo proteklih dana bili gledajući nastupe naših rukometaša na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Ponosni što se na još jednom velikom svjetskom takmičenju zavihorila zastava Bosne i Hercegovine, ali i tužni što nam, poput nogometnih "Zmajeva" na Mundijalu u Brazilu, ni rukometaši nisu zaigrali u osmini finala.
Godina 2014. bila je rezervirana za nogometne "Zmajeve". Ovu 2015. zlatnim slovima u historiji bh. sporta ispisat će rukometaši i košarkaši, koje u septembru očekuje Eurobasket.
Uprkos rezultatskom debaklu u Dohi, možemo biti ponosni na naše rukometaše. U svakom susretu bili su u rezultatskom egalu, a da nije bilo sportske nesreće, kao i sudijske krađe, pulene Dragana Mirkovića narednih bismo dana gledali u borbi za najveće plasmane.
Ne tako davno u junu prošle godine naše nogometaše protiv Nigerije pokrao je "ribar" s Novog Zelanda. Sada smo se nagledali kako su rukometni anonimusi iz Portugala Tunižanima dodjeljivali sedmerce, a nama isključenja.
Možda smo mala zemlja u očima drugih, ali smo dovoljno veliki, sa srcem kao Evropa, da ne klonemo duhom nakon još jednog poraza. Njih će biti, oni su sastavni dio igre, ali zato će iz godine u godinu stasati nove generacije, koje će biti osuđene na uspjeh.
Zato, "Zmajevi", glavu gore! Pred nama je još mnogo bitki koje trebamo dobiti.
