U današnjem svijetu pohlepe i trke za novcem, Nikola Borić (38) je izuzetak: napustio svjetsku sportsku karijeru i veliko bogatstvo, te je iz luksuznog vrhunskog sporta došao u kolibu od slame kraj sela Kokočak u Slavoniji i sretan živi od danas do sutra, piše Glas Slavonije.
Nikola, inače rođen u Zaprešiću, završio je Kineziološki fakultet i osam godina bio reprezentativac Hrvatske u triatlonu. Nastavio je karijeru kao trener.
"Radio sam sa Stjepanom Božićem šest godina i s njim uzeo svjetsku titulu, s Anom Sršen uzeo dva srebra u Sidneju i Atini, s Gordanom Kožuljem osvajao medalje, u Hrvatskoj sam stvorio prvake u 30 različitih sportova. Onda sam počeo da radim za jednog američkog menadžera i otišao u Maroko s pobjednikom Dijamantske lige na 1.500 metara, radio s više od 100 Etiopljana, s Kenijcima pobjednicima maratona u New Yorku i Parizu, Dubaiu, Londonu, a zatim sam radio za tursku i azerbajdžansku atletsku reprezentaciju".
Na vrhuncu trenerske karijere živio je na visokoj nozi, odsjedao u hotelima sa sedam zvjezdica i proputovao sve kontinente. Međutim, čeznuo je za nečim drugim. Želio je duševni i životni mir. Sav luksuz je ostavio, svoju firmu u Kini, vrijednu nekoliko miliona dolara, poklonio je prijatelju za rođendan i počeo da traži svoje mjesto pod suncem.
Osam godina tražio je po bijelom svijetu idealno mjesto i tako našao mali Kokočak blizu Orahovice.
"Mene je divljina vukla svo vrijeme. Skoro devet godina tražio sam mjesto po svojim željama. Sastavio sam spisak onoga što želim da imam, prošao sam cijeli svijet i sve našao ovdje.
Tražio sam mjesto u šumi s izvorima vode, potokom i gdje nema ljudi. Ovdje sam sve to našao i sada me svaki dan vodi srce i molitva. Možda odem danas popodne, a možda ostanem zauvijek, tako zapravo izgledaju moji planovi", objašnjava Nikola, koji živi u dva kvadrata malog zaklona od slame i blata.
Zidovi su improvizovani od sijena, a krov od dasaka. Unutra ima jednu bačvu u kojoj loži vatru, a spava na sijenu na kojima su podmetači za stolice. Jede samo jednom sedmično, ali redovno održava higijenu.
"U principu, jelo mi ne treba, moja mačkica pojede više od mene. Hranim se iz drugih izvora, redovno se molim i meditiram od četiri do šest sati svaki dan, i to mi je hrana. Bog mi sve daje što mi je potrebno. Pitali ste me za higijenu, kupam se u potoku. Evo, sada preko zime iz sela sam dobio i kadu, pa ispod nje napolju naložim, ulijem vodu i kupam su u toplijoj vodi. Ovdje sve pravim od prirodnih materijala koje mogu da nađem u krugu od 200 metara", priča on.
Ideal mu je da sam proizvodi sve što mu je potrebno za život i razmišlja da napravi neki botanički vrt, "neku permakulturu, sklad prirode i životinja".
"Međutim, kažem ja, nikad ne znam kako ću se probuditi ujutro. Danas uživam u ovoj prirodi, okružuju me divlje životinje, svinje, srne i jeleni, ptice, vodene kornjače i rakovi, nekako ipak mislim da ću ovde živjeti zauvijek", kaže Nikola.
