I kao djevojčica bila je silno ambiciozna, prava ‘štreberica’. Kad je dobila prvu četvorku u školi, bila je jako tužna jer su je uvijek i samo pratile petice. Doduše, četvorku je dobila iz fizičkog, ali ipak joj nije bilo pravo. Najviše se igrala s dječacima, a gutala je knjige Marije Jurić Zagorke pa je tako zavoljela Zagreb i prije nego što se u njega doselila

Kolinda Grabar Kitarović nikad nije voljela stajati po strani. I kao djevojčica je bila silno ambiciozna, prava “štreberica”, ali u pozitivnom smislu te riječi. Kada je dobila prvu četvorku u školi, bila je silno tužna jer su je uvijek pratile samo petice. Doduše, curi s Grobnika, iz sela Lubarska, četvorka je pripala iz fizičkog, ali ipak joj nije bilo pravo, prenosi jutarnji.hr.

Do Lubarske se vozi iz Rijeke oko petnaest minuta, u smjeru Grobnika. U samom središtu sela je kuća u kojoj žive Grabarovi, a nekad su u prizemlju imali mesnicu. Otac Branko i majka Dubravka prepustili su posao Kolindinu bratu Branku, ali je on mesnicu zatvorio i odselio se u Rijeku. I po očevoj i po majčinoj strani Kolinda Grabar je s Grobinšćine. Upravo je tu Kolinda naučila sve ono o čemu je progovorila u kampanji, što je tada izazivalo i podsmijeh. Tu je naučila musti krave, igrala se s janjcima, trčkarala s dječacima uz nogometnu loptu.

“Branko je tu kao mladić počeo raditi u mesnici pa mu je gazda pomogao otvoriti svoju u ovoj kući koja je bila ruševina jer su je Talijani zapalili u ratu. Kolinda je začeta i rođena u kući u riječkoj ulici Šementin i imala je tri godine kad smo se doselili ovamo. U to vrijeme, kad sam ja trebala roditi, nije bilo ultrazvuka, ali sam osjećala da će biti djevojčica za koju smo imali ime Ksenija. Da se rodio dječak, bio bi Arsen. Rodila sam je ranije nego što sam trebala, a baš te večeri moj je muž cijelu noć bio vani pa me moja majka Ivanka vodila u bolnicu. Kad se muž pred jutro dobro raspoložen vratio kući, čula sam ga kako pjeva tada poznatu pjesmu Zdenke Vučković ‘Daj, daj, daj, Kolinda’. Tad sam njemu iz inata rekla da neće biti Ksenija, nego Kolinda”, ispričala je za Globus Kolindina majka, gospođa Dubravka Grabar.

Foto: S. Saletović

Janje umjesto psa

Kolinda Grabar rođena je 29. aprila 1968. u Rijeci gdje je završila gimnaziju. Maštala je da će biti stjuardesa ili prevoditeljica, a gutala je i knjige Marije Jurić Zagorke pa je tako zavoljela Zagreb i prije nego što se u njega doselila.

“Mlađi sam pet godina, ali Kolinda je uvijek bila brižna sestra. Odrastala je u muškom društvu, u selu je bilo mnogo djece, ali ona se uglavnom okružila muškim prijateljima kojima su glavna zabava bile razne igre u prirodi, a ona je u toj igri iskreno uživala. Za kućnog ljubimca imala je janje koje je nakon upornog nagovaranja spasila iz očeve klaonice. To se janje ponašalo kao pas. Čekalo ju je da dođe iz škole u koju je svakodnevno putovala autobusom. Iz tog je vremena i jedna anegdota. U igri je Kolindu zagrlio naš komšija i prijatelj Goran, a janje se svom snagom zaletjelo u njega i od toga dana prema Goranu iskazivalo otvoreno neprijateljstvo”, prisjeća se Kolindin brat Branko.

Otac je bio lovac pa je Kolinda često s njim išla u lov. Izbjegavao je pucati u životinje pred njom, pa su to obično bili samo izleti u šumu. Roditelji su bili apolitični, ali djed po majčinoj strani, Viktor Matejčić iz Jelenja, bio je član HSS-a. U Drugom svjetskom ratu priključio se antifašističkom pokretu, poslije zločina koje su talijanski fašisti počinili u njegovu kraju. U borbama 1945. bio je teško ranjen i umro je od posljedica ranjavanja u dobi od 60 godina. Kolindinu nonu Ivanku Matejčić svećenik je spasio od strijeljanja i završila je u logoru u Trstu. Nakon 1945., kada su komunisti počinili brojne zločine, nona i nono hrvatske predsjednice gotovo su se odrekli svoje “partizanske” prošlosti.

Prve uspomena iz njezina djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovu Selu, na kojem se nalazio porodično skromni jednosobni stan.

Uporni šum slapa Rječine

“Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz teškoće, uprkos svim preprekama, uprkos kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica.”

Te prve godine života obilježila su, prisjeća se hrvatska predsjednica, prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno kuće.

“Zarumenjeno nebo u smiraj sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. Mir i tišina starog bunara. Misterij historije stare frankopanske kule u gradu Grobniku. Historija koju sam obožavala. Historijske knjige koje sam upijala do ranih jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom poput ptice.”

Foto: S. Saletović

Bila je, kako tvrdi, dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima. Pomalo dječački, kaže, mogla se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine.

“Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva pa vidala plikove, a ni susreti s poskocima nisu bili rijetki, no, na sreću, uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija.”

Majka i otac bili su obrtnici, težaci. Otac je bio mesar i imao je svoju mesnicu, stoku i kompletnu proizvodnju mesa.

“Mama Dubravka i tata Branko, a poslije i brat Branko kojemu sam dala ime po djevojčici Brankici, starijoj od mene, kojoj sam se divila, vrijedno su radili u našem obrtu. Tata je ponedjeljkom ustajao u 3 ujutro i odlazio u nabavu stoke, putujući Hrvatskom od Like i Gorskog kotara do Jaske. I ostatak sedmice u našoj se kući ustajalo u ranu zoru, a predaha nije bilo ni vikendom.” Grabar Kitarović uvijek ističe da je ponajviše zahvalna svojim roditeljima za sve što su učinili za nju, prije svega zato što su je naučili da se samo radom, poštenjem i zalaganjem u životu može postići uspjeh. Kaže da su je naučili porodičnim vrijednostima i da su ono najvrednije što uvijek ostaje ljudi koji su uz nas u dobru i zlu.

Majka junakinja

Priroda je i danas za Kolindu Grabar Kitarović najdraže “odmaralište” i u njoj pronalazi mir i odmak od svakodnevice.

“Želim se jednom vratiti u rodni kraj, na tatinu zemlju, i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome, najradije citiram djelove pjesme ‘Grobničko polje’ hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra: ‘Kud god oko stiže, ništa drugo, nego kamen goli; Zaman tražiš zelen u toj doli; Niti jedna trava glave tu ne diže.”

“Moja majka je moja junakinja”, govori hrvatska predsjednica. “Kao djevojka je morala naporno raditi te stoga nije uspjela završiti školu, ali je shvaćala vrijednost obrazovanja za napredak u životu. Nikada mi nije pokušala niti sugerirati koji bih put trebala odabrati. Uvijek bi uvažila moje želje i tada učinila sve kako bi mi pomogla na putu kojim sam odlučila krenuti. Beskrajno sam zahvalna roditeljima na podršci. Oni su najmudrije osobe koje su obilježile moj život. I sve što sam danas dugujem njima.”