Redovnici trapisti došli su u Banju Luku davne 1869. godine, a dio grada koji su naselili, po njima je trajno dobio naziv. Ovaj najstrožiji katolički red nastao je polovinom 17. stoljeća u regiji La Trape, odakle i potječe naziv trapisti.
Drvene kolibe
Redovnici su najprije izgradili nekoliko drvenih koliba, zatim crkvu, samostansku zgradu, Samostan "Marija zvijezda", a paralelno s tim počela je i gradnja brojnih industrijskih pogona, koji su do tada bili nezamislivi za Bosnu i Hercegovinu.
Pilana, suknara, tvornice ljepila i bezalkoholnih pića uposlili su tih godina stotine trapista iz Austrije, Italije, Njemačke... kao i domaće stanovništvo.
Tako su podigli i prvu pivaru, od koje je nastao banjalučki "Nektar", zatim most koji je spojio obale Vrbasa, a 1899. godine i prvu hidrocentralu, s kojom je samostan dobio električnu energiju osam godina prije Londona...
Topić: Recept nikada nije zapisan
Priča nam to i Zvonko Topić, jedan od dvojice trapista u "Mariji zvijezdi". Odrastao je u obližnjem naselju Budžak, na mise je odlazio u Crkvu sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu, a sve do završetka osnovne škole nikada nije ni pomislio na sebe u kontekstu koji mu je odredio život.
Interesantno je i da je naš sagovornik u svom završnom maturskom ispitu poželio čak da bude privatni detektiv.
- Ovaj samostan sam posjetio prvi put 1971. godine, tada sam završio osmi razred osnovne škole. Do tada, nikada nisam ni pomislio da ću željeti da budem svećenik, što sam i postao 1987. godine. Jednostavno, dobio sam poziv od Boga, pozvan sam da slijedim ovaj put i zahvalan sam na tome - govori Zvonko za "Dnevni avaz".
Na isti način, za trapistički red, odlučila su se i njegova mlađa braća. Mato je kao trapist preminuo u Njemačkoj, a Tomo danas jedini na ovom području zna tajnu recepturu sira trapista. Kažu da nikada nije zapisana ni na papir, već se stoljećima prenosi na isti način - usmeno.
- Tomo čuva tajnu recepta i pravilo je da je apsolutno nikome ne prenosi, čak ni u okviru reda. Tajna recepta ostaje s njim, a poslije se jedino u Francuskoj (francuskom samostanu “Port Disali”) može ponovo dobiti, odnosno dati - govori naš sagovornik.
Prvi trapistički samostan bio je obična koliba
Dva brata trapista, uz pomoć Banjalučke biskupije i “Caritasa”, uspjela su 2008. godine ponovo pokrenuti proizvodnju sira u Zemljoradničkoj zadruzi "Livač", koja se danas nalazi u Aleksandrovcu, dok su njihovi vinogradi bijelog i crnog grožđa u Mahovljanima u Laktašima.
Danas se proizvede 2,5 tona trapista mjesečno. Specifičnog je ukusa i mirisa, blage aroma i određenog stepena vlažnosti. Kupuju ga svi, a najčešće turisti i diplomati. Stigao je i do Japana, Kine, Turske, Sjedinjenih Američkih Država...
- U proizvodnji danas učestvuje dvadesetak ljudi, koji rade na poljima i sa stokom, a u sirani njih četvero i brat Tomo. Pored ljubavi i higijene, potrebno je biti dosljedan i načinu proizvodnje mlijeka, a zatim sira. On se ručno podmazuje i okreće, a pravi se od punomasnog kravljeg mlijeka - objašnjava nam Zvonko.
Tri mjeseca
Nakon sirenja i oblikovanja, sir mora ostati na sazrijevanju najmanje tri mjeseca u podrumima, u prirodnim uvjetima, te se svakog dana potapa, odnosno premazuje i suši.
U Bostonu prave pekmez
Interesantno je da trapističkog sira nema svuda u svijetu, naprimjer, kako nam i Zvonko potvrđuje, trapisti u Bostonu proizvode samo pekmez. Povezuje to s činjenicom da je Franc Faner (Pfanner), koji je doveo trapiste na ovu teritoriju, prepoznao plodno tlo za stočarstvo i mljekarstvo s obzirom na to da red ne konzumira meso.
